Otpornost na telaprevir je nestala kod 89% pacijenata

Pacijenti kod kojih nije uspjela terapija telaprevirom i kod kojih se razvila mutacija tj. otpornost na telaprevir, tijekom idućih 2 godine kod 89% tih pacijenata mutacije su nestale ili su bile nedetektabilne što predstavlja ohrabrujuće rezultate. R155K mutacija je zabrinjavajuća ali je tijekom studije nestala ispod nivoa detekcije. Ovo utječe na diskusiju oko otpornosti na HCV u vezi inhibitora proteaze i njihovih kliničkih učinaka na odluke o tretmanu. Zbog toga što se otpornost pojavila kod pacijenata koji su prestali sa terapijom, isti nivo otpornosti će se vjerojatno pojaviti osim ako se otpornost nije pojavila zbog toga što nisu slijedili striktne upute o prekidu terapije ili se nisu pridržavali terapije, što naglašava važnost striktnog praćenja ovih preporuka.

Što bi se dogodilo u slučaju ponovnog davanja terapije pacijentu? Bi li se otpornost vratila na nivo prije tretmana ili bi ponovni tretman potaknuo nastanak jače i brže otpornosti? Bi li dodavanje drugog oralnog lijeka za HCV plus proteaza + peg/rbv ili bi tri oralna lijeka, ako utvrdimo da samo oralni režim, rezultira SVR potisnutom otpornošću i SVR-om? Ili se može početi novo liječenje sa različitom vrstom oralnog lijeka sa ili bez peg/rbv?

Ako uzimaju telaprevir za pacijente će biti značajno provjera viremije u četvrtom i dvanaestom tjednu ili u osmom i dvadesetčetvrtom tjednu ako uzimaju boceprevir i to u cilju sprječavanja akumulacije otpornosti ako je u vremenima mjerenja detektabilna viremija.

Istraživači i kliničari su napomenuli sljedeće u vezi otpornosti na lijek:
„Zbog toga što kod HCV ne postoji dugoročno prikrivanje virusa, posljedice „sakrivene“ otpornosti nisu iste. Čak i ako je prisutna otpornost od 0.5%, ponovljeni tretman sa telaprevirom bi brzo eliminirao 99.5% virusa.  Bez obzira da li je preostala otpornost virusa 0.5% ili 0.00005%, ako nemate ostale lijekove koji mogu uništiti preostale viruse, oni će se razmnožiti."

„Kod tih pacijenata je moguć razvoj mutanata na inhibitore proteaze tako da može postojati rizik od velike viremije kod budućih tretmana sa inhibitorima proteaze, ali hoće li se mutacije pojaviti još brže i još jače? To je teško reći, to će se tek s daljnjim kliničkim testovima pokazati. Na kraju, ova otkrića sugeriraju kako će biti relativno velika pauza za oporavak od originalnog programa.“

„Lijepo je vidjeti rezultate ali mi još uvijek ne znamo da li ostaje dovoljno otpornosti nakon odgovora na ponovni tretman. Zbog toga vrlo važno kliničko pitanje ostaje neodgovoreno a rezultat koji imamo ne iznenađuje. Dobro je da rezultat nije gori. Mislim da imamo ohrabrujuće rezultate. Kliničari i pacijenti trebali bi razmisliti o otpornosti. Iduća generacija PCT testova će vjerojatno biti osjetljivija i detektirati mutante na nižoj frekvenciji ali je klonalno sekvenciranje vjerojatno dovoljno za ovu svrhu.

Idući koraci su:
a) studije sa većim brojem ljudi na isti način ali s učestalijim i dužim periodom praćenja kako bi se odredio opseg omjera raspada otpornih oblika i
b) ponovno liječenje s pažljivim praćenjem kako bi se odredilo da li će se pojaviti otpornost u visokom omjeru.

Spajanjem a) i b) će biti vodič za korisnost (ili beskorisnost) testiranja na otpornost u budućnosti. Rizik od nastanka otpornosti nikad nije nula i prema tome se postavlja pitanje da li rizik to vraća na nivo prije liječenja. Razlozi zbog kojih je moguće da se to ne dogodi (na primjer, povećani rizik) uključuju:
1) prema klinički značajnom stupnju visoki nivo otpornih virusa nakon neuspješnog tretmana
2) otporne mutacije se vraćaju na početni nivo ali su kompenzacijske mutacije koje čine virus jačim n visokom nivou i doprinose pojavljivanju otpornosti na tretman.

LINK