Hepatitis C je raširen diljem svijeta, ali su najviše zahvaćena područja Istočno mediteranske regije i Europske regije, s procijenjenom prevalencijom u 2015. od 2,3 %, odnosno 1,5 %.

Prevalencija infekcije HCV-om u drugim regijama SZO-a varira od  0.5 % do 1.0 %. Ovisno o zemlji, hepatitisom C mogu biti više pogođene određene populacije poput osoba koje injektiraju droge.  

U zemljama u kojima je povijesno praksa suzbijanja bila ili još uvijek je nedovoljna, infekcija HCV-om često je široko rasprostranjena u općoj populaciji. Postoji više genotipova HCV-a i njihova distribucija ovisi o regiji. Hrvatska spada u zemlje s malom stopom hepatitisa C u općoj populaciji; procjenjuje se da je u Hrvatskoj zaraženo oko 40.000 osoba (pozitivno na protutijela hepatitisa C).

Hepatitis C se prvenstveno prenosi kontaktom s krvlju zaražene osobe (unosom zaražene krvi u krvotok).

Najčešće se prenosi putem:

• korištnjem droga injektiranjem putem dijeljenja igala i opreme za ubrizgavanje
• ponovljene uporabe ili neodgovarajuće sterilizirane medicinske opreme, posebno šprica i igala u zdravstvenim ustanovama
• transfuzije netestirane krvi i krvnih preparata

a može se prenijeti i:

• dijeljenjem predmeta za osobnu upotrebu kao što su četkice za zube, grickalice za nokte i žileti
• tetoviranjem ili piercingom u salonima s nesterilnim priborom

U rjeđim slučajevima može doći do prijenosa spolnim putem, prilikom nezaštićenih spolnih odnosa koji uključuju izloženos krvi (primjerice muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima) te tijekom poroda.

Hepatitis C se ne širi majčinim mlijekom, hranom, vodom ili uobičajenim socijalnim kontaktom, poput zagrljaja, poljupca, korištenjem zajedničkih kupaonica, toaleta, sauna, bazena, kao ni korištenjem zajedničkog pribora za jelo i piće i dijeljenja hrane ili pića sa zaraženom osobom.

Razdoblje inkubacije za hepatitis C obično je 6-7 tjedana, raspon se kreće od 2 tjedna do 6 mjeseci.

Oko 80 % zaraženih osoba ne razvija nikakve simptome. Oni koji u akutnoj fazi imaju simptome, mogu razviti visoku tjelesnu temperaturu, umor, smanjeni apetit, mučninu, povraćanje, bol u  trbuhu, tamnu boju urina, svijetlu stolicu, bol u zglobovima te žuticu (požutjelost kože i bjeloočnica).

Osobe koje razviju kroničnu infekciju HCV-om uglavnom nemaju izražene simptome, desetljećima nakon infekcije, sve do pojave kroničnih posljedica infekcije i oštećenja jetre.

Hepatitis C ne zahtijeva u svim slučajevima liječenje jer u oko 15-25 % zaraženih osoba imunološki sustav sam razriješi infekciju, tj. virus se očisti iz tijela bez liječenja te kod takvih osoba ne dođe do kronične infekcije. Kod ostalih 55–85 % se razvija  kronična infekcija i upala jetre koja kod 15-30 % slučajeva dovodi do oštećenja jetre (ciroza) tijekom 20 godina te može dovesti do raka i zatajenja jetre. U težim je situacijama potrebna transplantacija jetre.

S obzirom da hepatitis C često nema simptoma ili su oni vrlo blagi, infekcija HCV-om se često dijagnosticira u kasnom stadiju infekcije.

Hepatitis C se dijagnosticira laboratorijskim testom iz uzorka krvi:

1. Nalaz antitijela specifičnih na HCV (anti-HCV) potvrđen potvrdnim testom
2. Ako je test pozitivan na anti-HCV, potreban je dodatni test da bi se potvrdila kronična infekcija - test nukleinske kiseline za HCV-a (HCV RNA) ili test hepatitis C „core“ antigena (HCV core antigen), jer oko 30% osoba zaraženih HCV-om spontano očisti zarazu jakim imunološkim odgovorom, bez potrebe za liječenjem. Iako više nisu zaražene, te će osobe prilikom testiranja biti pozitivne na HCV antitijela.

Nakon što je osobi dijagnosticiran kronični hepatitis C, treba procijeniti stupanj oštećenja jetre (fibroza i ciroza). To se može učiniti biopsijom jetre ili raznim neinvazivnim metodama poput transientne elastografije.

Podatak o stupanju oštećenja jetre se koristi se za usmjeravanje odluka o liječenju.

Važnost testiranja

Rana dijagnoza može spriječiti zdravstvene komplikacije koji se mogu razviti kao posljedica kronične infekcije i spriječiti prijenos virusa. SZO preporučuje testiranje osoba s povećanim rizikom od zaraze.

Osobe s povećanim rizikom od infekcije HCV-om uključuju:

• osobe koje injektiraju drogu, uključujući osobe koji koriste drogu i na druge načine (bez ubrizgavanja)
• osobe u zatvorima i pritvorima, kao i prethodno zatvorene osobe
• primatelje netestiranih krvnih proizvoda ili invazivnih postupaka u zdravstvenim ustanovama s neodgovarajućim postupcima sprječavanja hospitalnih infekcija
• djeca rođena od majki zaraženih HCV-om
• seksualni partneri osoba koje su zaražene HCV-om
• osobe s zaražene HIV-om
• osobe koje su imale tetovaže ili piercinge

U slučajevima kad je potrebno liječenje kroničnog hepatitisa C, njime se nastoji postići izliječenje.

Genotip utječe na odabir terapije, predviđanje odgovora na liječenje i dužinu liječenja.

SZO u smjernicama liječenja od 2018. preporuča za osobe starije od 12 godina liječenje izravnodjelujućim antivirusni lijekovima za sve genotipove (DAA), koji su se pokazali učinkovitijima (mogu izliječiti većinu osoba - 95 %- s infekcijom HCV-om), trajanje liječenja je njihovom upotrebom je skraćeno (obično 12 do 24 tjedna, ovisno o oštećenju jetre odnosno nalazu ciroze) i imaju manje nuspojava, ali im je  cijena visoka te nisu svima dostupni.

Iako je dostupnost liječenju poboljšana, no još ima prostora za poboljšanje dostupnosti.  Procjenjuje se da je u 2017. godini, od 71 milijuna ljudi u svijetu koji žive s hepatitisom C, njih 19 % (13.1 milijuna) znalo za dijagnozu, a od onih koji su imali dijagnozu kroničnog hepatitisa C, njih oko 5 milijuna je bilo obuvaćeno liječenjem DAA lijekovima.

Prema smjernicama liječenja  u Hrvatskoj većina kronično zaraženih se liječi antivirusnim lijekovima s direktnim djelovanjem (DAA). No kod nekih slučajeva se liječenje provodi kombinacijom pegiliranog interferona i ribavirina.

Primarna prevencija

Ne postoji cjepivo protiv hepatitisa C. Zbog toga je potrebno smanjiti rizik od izlaganja HCV-u mjerama sprječavanja infekcija u zdravstvenom sustavu te izbjegavanjem međusobnog dijeljenja igala i pribora kod injektiranja droga i ostalih predmeta za osobnu upotrebu kao što su četkice za zube, grickalice za nokte ili žileti sa zaraženom osobom. Također je preporučljivo izbjegavati tetoviranje ili stavljanje piercinga u neovlaštenim salonima, kao i pravilno i konzistentno korištenje zaštite (kondoma).

Sekundarna prevencija

Za osobe zaražene HCV-om, preporučuje se:

• edukacija i savjetovanje o mogućnostima liječenja i skrbi
• cijepljenje protiv hepatitisa A i B (ako nisu cijepljeni) radi sprečavanja koinfekcije ovim virusnim hepatitisima
• rano i odgovarajuće liječenje, uključujući antivirusnu terapiju, i
• redovito praćenje u cilju ranog otkrivanja kronične bolesti jetre.