Više lica hepatitisa C: jetreno oboljenje i dijabetes tip 2
Objavljeno
01 October, 2009.
u
Iz svijeta
Epidemiološki, klinički i laboratorijski podaci ukazuju da osim što uzrokuje kronično oštećenje jetre, infekcija virusom hepatitisa C (HCV) je povezana sa ekstrahepatičnim oboljenjem. Najistaknutiji među sistemskim posljedicama kroničnog hepatitisa C je dokaz kako infekcija rezultira slabim zdravljem metabolizma kada virus dolazi u interakciju sa lipidnim i glukoznim metabolizmom što ima kao posljedicu hepatičnu steatozu, otpornost na inzulin, diabetes tip 2 i hipokolesterolemiju. Nekoliko studija je utvrdilo povezanost između kroničkog hepatitisa C, otpornosti na inzulin i dijabetesa tipa 2. Prevladavanje dijabetesa kod kroničnog hepatitisa C je između 19-33% i specifično je za hepatitis C kada se uspoređuje sa ostalim kroničnim oboljenjima jetre kao što je hepatitis B, nezavisno je od težine fibroze jetre a učestalost je povećana kod pacijenata sa kroničnim hepatitisom C nakon transplantacije jetre. Uzročna povezanost je dalje sugerirana saznanjem kako nestanak virusa kao posljedica tretmana rezultira poboljšanjem inzulinske osjetljivosti.
Kod dijabetesa tipa 2 koji nije povezan sa kroničnim hepatitisom C, slabljenje aktivnosti inzulina (otpornost na inzulin) i zatajenje stanica gušterače uobičajeno prethode razvitku dijabetesa Kod tih pojedinaca, primarni lokacija akcije inzulina i otpornosti je mišić i masno tkivo (periferni dijelovi) te jetra. S obzirom na inzulinsku otpornost i kronični hepatitis C, brojne studije su otkrile smanjenu osjetljivost na inzulin kod osoba koje nemaju dijabetes a imaju minimalnu jetrenu fibrozu. Povezanost između kroničnog hepatitisa C i otpornosti na inzulin je od kliničkog značaja za hepatologe zbog toga što je inzulinska otpornost pretskazatelj progresije fibroze i smanjenog odgovora na antivirusnu terapiju bez obzira na genotip.
Naše razumijevanje patofiziologije inzulinske otpornosti kod kroničnog hepatitisa C je ograničeno brojnim faktorima. Na primjer, homeostazni model inzulinske otpornosti odražava stanje bez konzumacije hrane, ne razlikuje perifernu i hepatičnu inzulinsku otpornost i nije potvrđen kod populacije sa jetrenim oboljenjem gdje može utjecati na oslobađenje inzulina.
U časopisu „Hepatology“, dr. Ester Vanni je koristila zlatni standard u svrhu mjerenja inzulinske otpornosti kako bi jasnije odredila mjesto inzulinske otpornosti kod osoba koje nisu pretile, imaju normalnu glikemiju i kronični hepatitis C u usporedbi sa kontrolama koje odgovaraju indeksu tjelesne mase i spolu. Neočekivano, mjesta inzulinske otpornosti su bila periferna i hepatična. Proizvodnja hepatične glukoze je u osnovi bila povećana i manje potisnuta sa inzulinom kod osoba sa hepatitisom C u usporedbi sa kontrolnom grupom. Masnoća u jetri i stupanj jetrenog oboljenja nisu bili povezani sa otpornošću na inzulin. Nadalje, autori sugeriraju kako se inzulinska otpornost može primarno odnositi na povećanje intrahepatične i periferne oksidacije masnoća te povećane hepatične ekspresije potiskivanja citokina signalizirajući-3 i interleukin-18. Iako je ta hipoteza atraktivna, ti podaci bi indicirali kako se značajna komponenta inzulinske otpornosti kod osoba sa kroničnim hepatitisom C događa u perifernim dijelovima iako mehanizmi po kojim ase to događa ostaju nepoznati.
Slično potiskivanje lipolize od strane inzulina kod svih osoba daje argumente protiv adipocitne inzulinske otpornosti te se može izvesti zaključak kako je periferna inzulinska otpornost pretežno u mišićima. Ipak treba primijetiti kako promjene u lipidnoj oksidaciji mogu češće biti posljedica nego li uzrok inzulinske otpornosti. Odvojene analize osoba sa genotipom 3 i osoba inficiranih sa ostalim genotipovima bi bila korisna u procjeni dali se (kao što je prethodno sugerirano) specifične promjene u genotipu dešavaju kod inzulinske otpornosti povezane sa kroničnim hepatitisom C. Nadalje, takva studija bi razjasnila povezanost između masnoće u jetri i inzulinske otpornosti zbog toga što se smatra kako je inzulinska otpornost veća kod infekcije sa genotipom 1 a kao paradoks tome kod genotipa 3 je prisutna veća hepatična steatoza. U studiji dr. Ester Vanni mali broj pacijenata je onemogućio takvu analizu. Također treba primijetiti kako masnoća u jetri nije bila značajno različita iako je srednji nivo kod genotipa 3 bio 50% veći nego li kod pacijenata koji nisu imali genotip 3.
Vjerojatni mehanizmi kako hepatitis C uzrokuje inzulinsku otpornost. Poznato je da virus hepatitisa C utječe na metabolizam lipida i povećava proizvodnju citokina u jetri a oba mogu pridonijeti hepatičnoj inzulinskoj otpornosti. Nejasan je mehanizam kojim virus pridonosi perifernoj inzulinskoj otpornosti ali bi mogao uključivati direktni učinak na mišić i indirektni učinak preko toka slobodnih masnih kiselina ili proizvodnju apidokina iz masnog tkiva.
Što je onda u jetrenom oboljenju što uzrokuje kosturnu mišićnu inzulinsku otpornost? Ako je poznato da HCV mijenja lipidni metabolizam, jednostavno objašnjenje bi bilo povećana opskrba masnih kiselina mišiću što je dokazani uzrok mišićne inzulinske otpornosti. Ova ili prethodne studije nisu izmjerile intramiocelularni lipid nego relativno normalnu cirkulirajuću masnu kiselinu i nivo glicerola a normalno potiskivanje sa inzulinom ne daje podršku ovom mehanizmu. Još jedan vjerojatni posrednik je preko cirkulirajućih nivoa citokina koji nisu bili mjereni u ovoj studiji. Povezano sa ovim nekrozni tumor faktor alfa i ostali apidokini uključujući apidonektin, IK-6 i retinol vezujući protein 4 mogu doprinijeti perifernoj inzulinskoj otpornosti ali nisu konzistentno povezani sa mjerenjem homeostaznog modela inzulinske otpornosti. Dali virus može direktno utjecati na mišić? HCV ima veliku moć cirkuliranja ali nije dokazano da se replicira u mišiću. Zbog toga bi netko mogao postaviti hipotezu kako efekt vezan uz lokalni mišić bi vjerojatno bio posredovan od strane receptora ili ostalih molekula na mišićnim staničnim mmembranama, eventualno pobuđujući c-Jun-terminal-povezane puteve ili utjecanjem na susjedne stanice (npr. adipocite) kako bi generirali parakrinski efekt. Biopsija mišića ne bi razriješila ovo pitanje dali je virus prisutan u mišiću zbog neizbježne kontaminacije krvlju ali bi mogla identificirati aktivaciju putova za koje je poznato da sprečavaju izulinsku signalizaciju. Jasno je kako je puno naučeno s ovom važnom studijom te da će buduća izvješća trebati uključivati direktna mjerenja lipidnih odjeljaka, sastava tijela te proširena mjerenja apidocitokina.
Kronični hepatitis C, iako je pretežno jetreno oboljenje ima višestruke manifestacije. Iako se sada bolje razumije patofiziologija hepatičnog oštećenja kod kroničnog hepatitisa C, još uvijek nisu razjašnjeni njegovi ostali oblici. Studija dr. Vanni značajno povećava naše razumijevanje fiziologije inzulinske otpornosti kod kroničnog hepatitisa C. Ipak, kao i većina stvari u znanosti, ova otkrića postavljaju zanimljiva pitanja te dodatni materijal za buduće studije.
Izvor: LINK