Hepatitis C

Hepatitis C je ozbiljna virusna infekcija jetre prouzročena virusom hepatitisa C (HCV). HCV je jedan od najznačajnijih zdravstvenih problema koji utječu na jetru. Procjenjuje se da se kod 170 milijuna osoba razvije kronični oblik bolesti1, a više od 350 000 ljudi godišnje umre od bolesti jetre povezanih s HCV-om. HCV je prisutan širom svijeta ali se čini kako prevladava u nekim zemljama Afrike, Latinske Amerike te Centralne i jugoistočne Azije6, iako su podaci o prevalenciji često ograničeni. Kao i hepatitis B, virus hepatitisa C je poznat kao „tihi ubojica“ i ljudi mogu živjeti s virusom dugi niz godina bez da znaju da su zaraženi te prenositi virus na druge osobe.

Akutni i kronični

Hepatitis C je početno akutni ali se može razviti u kroničnu infekciju.

  • Akutni hepatitis C se brzo izliječi sam od sebe bez dugotrajnih oštećenja jetre ili  prijeđe u kroničan ukoliko se spontano ne izluči. Kod 15-47%   osoba virus kompletno nestane u akutnoj fazi.
  • Kronični hepatitis C je dugotrajna infekcija jetre koja se razvija kod 55-85%7 pacijenata koji su imali akutni hepatitis C i može dovesti do ozbiljnije bolesti jetre uključujući cirozu i rak jetre7. HCV je vodeći uzrok transplantacije jetre u SAD-u8.

Simptomi hepatitisa C

Većina ljudi nema nikakve simptome za vrijeme akutne faze. Kod 20-30% osoba koje razviju simptome, oni su uobičajeno neodređeni i nespecifični8. Za osobe kod kojih se razvije kronična bolest, simptomi mogu uključivati umor, depresiju, probleme s kratkotrajnom memorijom, promjene raspoloženja, glavobolje, bol u abdomenu i simptome slične gripi. Ipak, ljudi mogu živjeti s virusom dugi niz godina bez saznanja da su inficirani.

Liječenje hepatitisa C

Liječenje kroničnog hepatitisa C se kontinuirano poboljšava što se tiče efikasnosti i trenutno se može izliječiti više od polovice onih koji se liječe9. Liječenje obično traje od šest do dvanaest mjeseci.

Cijepljenje

Za razliku od hepatitisa B, ne postoji cjepivo protiv hepatitisa C.

Hepatitis C je krvlju prenosivi virus koji prvenstveno inficira stanice jetara. Ovo može rezultirati upalom i značajnim oštećenjem jetara. Ovo može rezultirati upalom i značajnim oštećenjem jetara. To također može utjecati na sposobnost jetara da izvodi svoje osnovne funkcije. Iako se oduvijek smatralo kako oboljenje jetara (hepatitis znači upalu jetara), nedavne studije su pokazale kako virus hepatitisa C (HCV) utječe na brojna ostala područja u tijelu. Ovo uključuje degenerativni sistem, limfni sistem, imunološki sistem i mozak.

Hepatitis C je prvi put otkriven osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je postalo očigledno kako postoji novi virus (ne hepatitis A ili B) koji uzrokuje oštećenje jetara. Prije nego li što je identificiran 1989 godine bio je poznat kao non-A non-B hepatitis. 1991 godine razvijen je proces detekcije omogućujući detekciju HCV u uzorcima krvi. Kao relativno novo oboljenje postoji još puno aspekata hepatitisa C koje treba proučiti.

Približno je u svijetu 150 miliona ljudi kronično inficiranih sa hepatitisom C. Nivo infekcije poznat kao prevalencija, varira od zemlje do zemlje. U nekim zemljama kao što je Egipat visoka je i iznosi 15%. Vjeruje se kako je u SAD oko 1% u u UK oko 0.5%. Virus se može prenijeti samo inficiranom krvlju.

Hepatitis C je RNA virus. RNA virus mutira više nego li DNA virusi. Ova sposobnost mutiranja RNA virusa otežava ljudskom imunološkom sistemu da ga locira i uništi. Kod hepatitisa C postoji 6 glavnih varijacija virusa označenih od 1 do 6. Ovo je poznato kao „genotipovi“. Različiti genotipovi prevladavaju u različitim dijelovima svijeta. Jedan genotip se ne može promijeniti u drugi. Ipak, moguća je (iako rijetko) infekcija sa više od jednim genotipom istovremeno.

Infekcija sa hepatitisom C se može kategorizirati u dva stupnja. Prvi stupanj je akutna infekcija (nakon početne infekcije). Drugi stupanj je kronična infekcija. Akutni stadij se odnosi na prvih 6 mjeseci infekcije i nema uvijek primjetne simptome. Približno 20% osoba inficiranih sa hepatitisom C prirodno izbace virus iz tijela unutar prvih šest mjeseci. Kod ostalih 80% će doći do razvoja kronične (dugotrajne) infekcije.

Tijek kronične hepatitis C infekcije ekstremno varira i nepredvidiv je. Neke osobe tijekom desetljeća imaju vrlo malo simptoma. Ostali mogu imati simptome od početka. Kod nekih može doći do progresije u fibrozu i cirozu (stvaranje ožiljaka) na jetrima ili karcinoma jetara u zadnjem stadiju oboljenja dok ostali imaju vrlo mala oštećenja jetara čak i nakon mnogo godina. U slučajevima kada ne postoje simptomi mnogo osoba ne otkrije kako imaju HCV kroz dugi vremenski period.

Drugi razlog zbog kojeg hepatitis C prolazi ne detektiran tijekom mnogo godina je u tome što se simptomi mogu pripisati drugim oboljenjima. Na primjer, depresija, umor, problemi sa kožom, nesanica, bol i probavne smetnje, sve to može imati druge uzroke. Zbog ovih razloga hepatitis C se često spominje kao „tiha epidemija“.

Razvoj lijekova u cilju iskorjenjivanja virusa je proteklih godina znatno napredovalo. Omjer uspjeha za genotip 1 je sada visok i do 70%. Genotip 2 se još uvijek čini najlakšim za liječenje zbog omjera uspješnosti liječenja od 80%. Uspjeh tretmana za genotip 3 je približno 70%. Tretman za genotip 4 je uspješan kod približno 40% slučajeva. Ipak, tretman može imati značajne nuspojave i sigurno ne odgovara svakome. Cjepivo za hepatitis C je još uvijek nedostupno.

Danas postoji više virusa nego li svih ostalih oblika živih organizama u svijetu. Svi prepoznati oblici života su podložni prijetnji virusa koji mogu ući u njihove stanice gdje egzistiraju kao paraziti.
Diskutabilno je da li se virusi mogu opisati kao živi organizmi. Izvan živih stanica virusi su potpuno inertni. Oni ne mogu obavljati bilo koju aktivnost uobičajenu za „životne“ aktivnosti kao što je reprodukcija te razlaganje i probava hrane. Dijelovi virusa su tako maleni da ne sadrže složene dijelove potrebne za reprodukciju. To je moguće samo uz asistenciju inficiranog organizma. Tijekom njihove evolucije virusi su postupno naučili kako privoliti određene stanice unutar staničnih mehanizama kao što je ljudski, životinjski i biljni da im dozvole ulazak. Jednom kada dospiju unutra one preuzmu stanični mehanizam i počinju se reproducirati. Virusi su naučili koegzistirati sa inficiranim organizmom. Kako su imunološki sistemi živih organizama razvili nove načine borbe protiv virusa, virusi su se također konstantno prilagođavali kako bi prebrodili te prepreke. Protiv virusa se teže boriti sa lijekovima nego li protiv bakterijske infekcije zbog mogućeg rizika od oštećenja inficirane stanice.

Struktura virusa

Struktura virusa je zapanjujuće jednostavna. Oni su načinjeni ili od ribonukleinske kiseline (RNK) ili deoksiribonukleinske kiseline (DNK) što predstavlja niz gena koji sadrži kodirane upute za proizvodnju kopija virusa. RNK ili DNK je ugrađena u jedan ili dva zaštitna omota sačinjena od proteina. Ovi omoti ili ovitci su izuzetno jaki što omogućuje virusu da izdrži napad imunološkog sistema zaraženog organizma.

Tipovi virusa

Virusi variraju prema tome kako kodiraju svoju genetsku informaciju. Živi organizmi uključujući ljude i ostale životinje, bakterije, gljivice i biljke koriste DNK za skladištenje svojeg genetskog koda. Neki virusi također skladište svoju genetsku informaciju koristeći DNK dok ostali koriste RNK. Virusi se prema tome klasificiraju kao DNK ili RNK virusi. Virus hepatitisa C je RNK virus.
Kod DNK virusa postoje dva komplementarna i isprepletena niza nukleinske kiseline (dvostruka spirala). Struktura DNK podsjeća na dvije isprepletene spirale a kada dođe do reprodukcije, genetski kod roditelja se korektno nametne na dijete. Ipak, RNK virusi su napravljeni od serije povezanih niti. Poslijedica toga je da su RNK virusi puno nestabilniji te zbog toga podložniji pravljenju nepreciznih vlastitih kopija. To je razlog zbog čega su se razvili puno različitih oblika hepatitis C virusa.

Kako virusi ulaze u tijelo

Virus može ući u tijelo svim mogućim putovima. Mogu se inhalirati kao kapljice, progutati u hrani i tekućinama, prenijeti se preko sline, prenijeti se preko majke na dijete, preko fekalija, seksualnih kontakata i preko kontakta krvi sa zaraženom krvi.
Imunološki sistem se lako obračunava sa većinom virusa. Svaki mehanizam imunološkog sistema može biti uključen u odupiranju napada virusa, uključujući leukocite koji gutaju virusne dijelove i limfocite koji ili proizvode antitijela protiv virusa ili napadaju stanice inficirane virusom. Ovo omogućuje inficiranom sistemu da se oporavi od većine virusnih infekcija unutar nekoliko dana ili tjedana. Nadalje, imunološki sistem je često dovoljno osjetljiv od infekcije da je drugo oboljenje od iste infekcije vrlo rijetko. Ipak, ako je virus u stanju izbjeći ili nadmudriti imunološki sistem, infekcija može postati kronična. U nekim slučajevima odgovor imunološkog sistema može prouzročiti jednako puno problema kao i virus. Ovo se zove imunopatološki odgovor. To predstavlja veliki problem kod HCV.

Ulazak u stanicu i reprodukcija

Površina virusne proteinske ovojnice je prožeta receptorima. Ovi se receptori ponašaju kao senzorni organi koji hrane virus sa informacijama o njegovom okruženju. Oni su dizajnirani da pomognu virusu pronaći stanice u kojima može osnovati bazu. Jednostavno rečeno, receptori na površini virusa se prikače na specifične receptore na površini inficirane stanice. Oni onda zbune receptore inficirane stanice da misli kako ne predstavljaju prijetnju. Stanica može biti inficirana virusom samo ako taj oblik stanice ima receptorska mjesta za protein virusa. Na taj način virus prehlade inficira stanice u mukoznim membranama respiratornog trakta, upala pluća utječe na stanice pluća  a virus hepatitisa primarno inficira stanice jetara.
Jednom kada se nađe u stanici virus počinje odbacivati svoju proteinsku ovojnicu. Genetski materijal se reproducira uz upotrebu supstanci koje uzima unutar stanice. Svaka kopija genetskog materijala programira formiranje nove ovojnice. Jednom kada se nova ovojnica formirala, novi virusi su spremni za napuštanje te određene stanice i inficiranje nove. Oni to rade ili probijanjem stanične membrane i uništavanjem inficirane stanice ili polaganom izgradnjom iz površine membrane. Smatra se da tako HCV postiže svoj rast.

U usporedbi sa ostalim virusima, virus hepatitisa C je vrlo mali. Sve do nedavno ovo je otežavalo njegovo proučavanje. On se prenosi preko kontakata krvi sa krvi i visoko je infektivan. Izuzetno je otporan te može preživjeti van tijela u malim kapljicama krvi. U zavisnosti od uvjeta kao što je sobna temperatura on može na površini ostati infektivan od šesnaest sati do četiri dana te do 63 dana unutar igle.
Virus je nestabilan i često mutira. To je razlog zbog kojeg medicinska oprema i ostali uređaju koji redovno dolaze u kontakt sa krvlju (kao što su pištolji za tetovažu) moraju biti pomno sterilizirani nakon svake upotrebe.
HCV se često prikazuje kao nemaran virus. To znači da se često pomalo utvrđuje te da mu treba vremena da prouzroči kroničnu infekciju. Zbog toga što je tako nestabilan on može napraviti puno vlastitih kopija koje ne prežive. Također je moguće da je puno virusnih čestica neutralizirano od strane imunološkog sistema. To se događa u sporijem omjeru nego li replikacija virusa tako da virus ipak napreduje ali sporo.

Kategorizacija HCV

HCV ima malo sličnosti sa virusima hepatitisa A ili B iako sva tri imaju za cilj jetra. On pripada porodici Flaviviridae virusa koja uključuje viruse kao što su denga groznica i žuta groznica.
Kao svi Flaviviridae virusi hepatitis C je RNK virus. RNK i DNK virusi se razlikuju u načinima na kojima je njihova genetska informacija upakirana. RNK virusi su znatno manje stabilni nego li DNK virusi što ih čini podložnijim mutaciji. Neki znanstvenici smatraju kako neke od razlika u kopijama RNK virusa su namjerne. To povećava njihovu genetsku varijaciju i poboljšava njihovu sposobnost za preživljavanje. Ova tehnika rješavanja problema je poznata kao „genomska inteligencija“.
Ova sposobnost mutiranja čini otežanom pravljenje cjepiva za RNK viruse. Čim naiđu na lijek ili cjepivo RNK virusi odmah  počinju tražiti način da ih zaobiđu. Sada postoje dokazi kako se omjer HCV mutacije ubrzava kao odgovor na terapiju interferonom i rbavirinom.

HCV genotipovi

Sposobnost mutiranja virusa je rezultiralo postojanjem 11 različitih genskih HCV varijacija. Ove varijacije su poznate kao „genotipovi“ i označeni su od 1 do 11. Različiti genotipovi su često ali ne i obavezno povezani sa različitim dijelovima svijeta.
Genotipovi 1, 2 i 3 su rasprostranjeni u cijelom svijetu. Tipovi 1a i 1b su najučestaliji i predstavljaju približno 60% svjetskih infekcija. Oni su predominantni u sjevernoj Europi, sjevernoj Americi, u južnoj i istočnoj Europi te Japanu. Genotip 2 je manje učestao nego li genotip 1. Genotip 3 je endemski u jugoistočnoj Aziji. Genotip 4 se uobičajeno nalazi na bliskom istoku, Egiptu i centralnoj Africi. Genotip 5 se skoro ekskluzivno može pronaći u Južnoj Africi. Genotipovi 6-11 se mogu naći u Aziji.

Još uvijek je nejasno da li oblik virusa utječe na progresiju oboljenja. Ako utječe, smatra se kako ne predstavlja razlog za zabrinutost. Ipak, HCV genotip utječe na odgovor na tretman. Ako razmatrate tretman vrlo je važno da znate sa kojim ste genotipom inficirani te u idealnom slučaju i podvrstom.
Svaki genotip također sadrži seriju manjih varijacija. Ovo je poznato kao „pod-tipovi“ virusa. Oni su označeni kao a,b,c,d itd. po redoslijedu njihova otkrivanja. Osoba koja je kronično inficirana sa hepatitisom C će imati virusnu populaciju koja se sastoji od vrlo velike količine ovih manjih genetskih varijacija. One se nazivaju „kvazi-vrste“ a predstavljaju čak kompleksniji problem za imunološki sistem koji se bori protiv njih.
U oisu HCV je navedeno da ima jednostruke RNK genome. To znači da svaka virusna čestica sadrži jednu RNK nit. Unutar RNK HCV ima dvije funkcije. Prvo, ona sadrži informacije o HCV genetici. Drugo, ona također sadrži informacije o napraviti proteine koje virus treba za replikaciju kako iz vlastitih komponenti tako i iz ostalih inficiranih stanica jetara.

Putovanje HCV kroz tijelo

Jednom kada dobije pristup u ljudsko tijelo virus hepatitisa ulazi u krvotok. Tada on traži stanice koje će mu dozvoliti ulaz. Kada ih je pronašao i ušao u njih on počinje reprodukciju.
Početno se smatralo kako HCV inficira samo stanice jetara. Sada se zna da to nije točno. Virus je također pronađen u dijelovima imunološkog sistema, koštanoj srži i moždano-kičmenoj tekućini. Ipak, primarni cilj virusa su stanice jetara.

Jednom kada virus stigne u jetra on se zakvači na receptore na vanjske dijelove stanica. Proteini s kojima je virus obložen zbune receptore tako da ih oni ne mogu prepoznati kao prijetnju. Zbog toga receptori omoguće virusu ulazak u stanicu. Jednom kada je unutra virus odbaci proteinsku ovojnicu. Virus se zatim odmrsi oslobađajući instrukcije za pravljenje novih proteinskih struktura uz upotrebu vlastitih komponenti te onih iz inficiranih stanica.

RNK genom se reproducira te ponovno sastavi oko nove proteinske ovojnice formirajući novi, zaštićeni virusni dio. Tada je spreman za izlazak iz stanice i infekciju ostalih. Uobičajeno kada je stanica inficirana sa virusom ona odmah počinje samouništenje. Ona tada otpušta oblik interferona koji daje upute svim susjednim stanicama da učine isto to kako bi se priječilo širenje virusa. Ipak, kao i većina ostalih virusa HCV je razvio načine ometanja ovog procesa. Čineći to on dramatično povećava svoje šanse za preživljavanje i napredovanje.

Prepreke za istraživanje hepatitisa C

Točna priroda ovih kompleksnih procesa je još uvije daleko od toga da se u potpunosti razumije. Biti će teško proizvesti cjepivo dok ne saznamo više o virusu. Do sada su znanstvenici bili sprječavani sa dvije glavne prepreke.
Prvo, sve do nedavno nije bilo moguće razviti efikasni stanični sistem kulture HCV u laboratoriju. Progres u istraživanju sada znači da se zadnji dio virusnog ciklusa života (virusna replikacija, sastavljanje i oslobađanje od inficirane stanice) sada može početi proučavati.
Još uvijek je potreban drugi sistem modela koji bi pokazao početni stadij virusnog ciklusa života. Dok ovo ne postane moguće, na pitanja kao što su kako HCV ulazi u stanicu i kako se ponaša u stanici prije replikacije neće biti moguće dati odgovor.
Druga prepreka je manjak životinjskih modela. Čimpanze su jednina vrsta osim ljudi podložnih na HCV infekciju. Kao primati oni bi pružili posebno korisne informacije zbog genetske sličnosti sa ljudima. Ipak, čimpanze su ugrožena vrsta i vrlo su skupi za upotrebu ne spominjući etičke probleme povezane sa ovim oblikom istraživanja.

Virus hepatitisa C (HCV) je povezan sa širokim spektrom jetrenih oboljenja. Ovo varira od manje upale do ciroze a u nekim slučajevima i karcinoma jetara. Kao dopuna učincima na jetra sada je jasno kako HCV također uzrokuje različite ostale simptome. Puno osoba sa kroničnim HCV se osjeća normalno te uopće nema simptoma ili problema. Ipak, postoje ostali koji imaju ozbiljne simptome koji su skoro potpuno povezani sa infekcijom.

Puno osoba sa kroničnom HCV se žali na probleme u koncentraciji. Neke osobe upotrebljavaju izraz „magla u glavi“ kako bi opisale ovr simptome. Oni uključuju slabu koncentraciju, slabo pamćenje i poteškoće u izvođenju kompleksnih mentalnih zadaća. Ovi simptomi su uobičajeni ali ih uspješna antivirusna terapije rješava. Puno osoba koje su se uspješno izliječile od virusa su otkrile kako im se koncentracija i memorija vratila na normalu.

Puno osoba koje su kronični HCV bolesnici se također žale na umor. Ozbiljnost umora se razlikuje od osobe do osobe. Neke osobe su u stanju završiti cjelodnevni posao ali se nakon toga osjećaju iscrpljene. Ostali nisu u mogućnosti uopće raditi te provode veliku količinu vremena spavajući. Ipak, čini se kako san ne rješava problem umora. Puno osoba se probudi sa osjećajem kako uopće nisu spavali. Poet napominjemo kako umor koji je povezan sa kroničnim HCV često nestane nakon uspješne terapije.

Puno osoba oboljelih od kronične HCV se također žali na bolove. Veliki broj njih ima oštre bolove u području jetara (u gornjem desnom dijelu abdomena) koji ponekad može biti alarmirajući. Ovi bolovi nisu neophodno povezani sa jetrenim oboljenjem. Puno osoba sa blagim HCV ima iste simptome. Ova bol često ostaje još neko vrijeme nakon terapije. Kod većine pacijenata ona nestane tijekom vremena.

Povremeno se bol iz gornjeg dijela abdomena proširi ma ostatak abdomena. Ovo može prouzročiti generaliziran bol u abdomenu koji može imati kao rezultat ozbiljnu nelagodu.
Puno osoba sa kroničnim HCV boluje od bolova u zglobovima. Bolovi se mogu pojaviti u raznim zglobovima ali su najčešći u rukama i zapešćima. Bolovi su često manji ali ponekad mogu biti i jaki. U takvim slučajevima se mogu koristiti analgetici za otklanjanje simptoma.

Puno osoba sa kroničnim hepatitisom C također spominje veliku lepezu različitih zdravstvenih problema. Oni uključuju suhoću očiju, sindrom iritabilnih crijeva te sindrom iritabilnog mjehura kao i ostale slične probleme. Još nije jasno da li su ti simptomi povezani sa infekcijom hepatitisa C ili ne. Većina ovih poremećaja su uobičajeni i mogu biti povećani stresom. Ipak, stres koji je povezan sa infekcijom može pogoršati ili čak prouzročiti simptome. Sve dok ne budemo razumjeli više o HCV biti će teško reći da li su ti problemi prouzročeni virusom.

Vrlo je opasno pretpostaviti kako su svi vaši bolovi povezani sa hepatitisom C. Kronični HCV je vrlo učestalo oboljenje i puno oboljelih će također razviti ostale simptome nevezane uz hepatitis C. Oboljenje štitnjače koje uzrokuje umor je uobičajeno kod pacijenata sa kroničnim HCV. Može postojati puno drugih uzroka bolova u abdomenu. Kao i kod svih drugih osoba, može se razviti čir na želucu i žučni kamenac. Važno je pomno istražiti sve simptome kako bi bili sigurni da je HCV uzročnik. O Vašim simptomima trebate popričati sa Vašim liječnikom koji će izvršiti odgovarajuće pretrage kako bi se isključila ostala česta oboljenja.

Razumijevanje rizika

Kako bi razumjeli da li je neka osoba bila u riziku od stjecanja hepatitis C virusa (HCV) važno je razumjeti kako su za stjecanje infekcije potrebni brojni faktori:

  • Prvo, virus mora imati način za ulazak u tijelo
  • Drugo, mora postojati dovoljna količina virusa
  • Treće, virus treba biti određene kvalitete

Iako krv nije jedina tjelesna tekućina koja sadrži virus hepatitisa C, ako je u krvi njegova najveća koncentracija, onda je dovoljna mala količina krvi da prouzroči infekciju. Nadalje, virus može preživjeti u sasušenoj krvi na površini nekog objekta pri sobnoj temperaturi najmanje 16 sati ali ne duže od 4 dana. Ipak, on može i duže preživjeti u određenim uvjetima kao što je unutrašnjost igle.

 Virus mora imati neko sredstvo za ulazak u tijelo druge osobe kao bi se dogodio prelazak virusa. Ako virus ima mogućnost direktnog ulaska u krvotok preko igle ili transfuzije krvi tada je faktor rizika vrlo veliki.

Ova tri faktora čine osnovu za procjenu smanjenog rizika. Korisno je dodatno razmotriti koliko je puta osoba mogla biti izložena virusu. Dovoljno je jedno izlaganje inficiranoj igli kako bi se izvršio prijenos virusa preko ove rute dok jedno izlaganje kroz nezaštićeni seksualni odnos ima male šanse za prijenos virusa.

Zbog toga što se hepatitis C efikasno prenosi preko dijeljenja narkomanskog pribora, oboljenje je postalo stigmatizirano kao narkomansko oboljenje. U stvarnosti postoji mnoštvo načina na koji ste mogli doći u rizik od stjecanja oboljenja. Osim toga, neki ljudi koji su oboljeli od hepatitisa C ne spadaju niti u jednu rizičnu skupinu.

Kako bi se odredilo da li ste možda bili izloženi riziku od hepatitis C infekcije bilo bi korisno da se zapitate da li ste bili izloženi bilo kojem poznatom obliku prijenosa i koliko su ta izlaganja bila učestala. Lako je odrediti neke oblike prijenosa kao visoko ili nisko rizične ali za puno potencijalnih oblika prijenosa procjena rizika je vrlo teška jer zavisi od brojnih nemjerljivih faktora.

Na primjer, rizik od škara za šišanje koje koristi frizer zavisi o tome kako se čiste, koliko često se čiste, koliko mušterija može biti izloženo istim škaricama, kako se škarice koriste te vjerojatno puno ostalih varijabli.

Upotreba narkotika

Smatra se kako je približno 50% intravenskih ovisnika o narkoticima inficirano sa virusom hepatitisa C. Zbog toga što ovan način uzimanja narkotika stavlja potencijalno inficiranu krv direktno u kontakt sa vašom, dijeljenje opreme za ubrizgavanje predstavlja izuzetno visoko rizično ponašanje. Ako ste bili intravenski ovisnik o narkoticima i čak samo jednom dijelili pribor za ubrizgavanje (šprice, igle, žlice, vodu) te čak i ako je to bilo davno, tada imate značajan rizik da ste stekli virus.

Nisu samo intravenski ovisnici u riziku od stjecanja HCV. Ostali oblici upotrebe narkotika posebno smotuljci bankovnih novčanica ili slamki koje se upotrebljavanju za ušmrkavanje praha predstavljaju rizik od prijenosa. To je zbog toga što je obloga nosa vrlo tanka i prokrvljena. Narkotik kao što je kokain je vrlo korozivan za nosnu oblogu.

Kao rezultat toga, trag inficirane krvi koji je često previše mali da bi bio vidljiv može biti pritajen na bankovnim novčanicama ili slamkama. Iako nema dovoljno dokumentiranih slučajeva, teoretski rizik je vrlo velik.

Rizik je mnogo manji nego li kod dijeljenja intravenske opreme jer to nije efikasan način prijenosa virusa. Očito je da ako imate oštećenu nosnu membranu i dijelili ste slamke ili novčanice sa poznatim intravenskim ovisnicima tada je rizik znatno veći. Također ako učestalo dijelite slamke ili novčanice povećavate rizik.

Krv i krvni proizvodi

Od 1993 godine sva se krv u Republici Hrvatskoj testira na hepatitis C. Kod osoba koje su primale transfuziju krvi prije 1993 godine postoji mogućnost da su bile izložene hepatitisu C.

Ako ste imali nesreću ili operaciju u Hrvatskoj prije 1993 godine koja je zahtojevala transfuziju krvi ili krvnih proizvoda mogli ste biti izloženi inficiranoj krvi. Vrijedi napomenuti da možda niste bili svjesni kada vam je dana krv posebno ako ste nakon toga bili vrlo bolesni. Ako to želite provjeriti, svatko tko je primio krv će imati zabilješku u medicinskom kartonu.

Svjetska Zdravstvena Organizacija ukazuje kako je 89% donacija krvi u svijetu testirano uz upotrebu osnovnih kvalitetnih procedura. 47% krvi koja je prikupljena u zemljama u razvoju nije testirano sa kvalitetnim postupkom. 39 zemalja (24%) je prijavilo kako ne vrše rutinsko testiranje na HIV, hepatitis B, hepatitis C ili sifilis. 9 zemalja je prijavilo kako uopće ne vrše testiranje na hepatitis C.

Hemodijaliza

Hemodijaliza je tretman za osobe sa zatajenjem bubrega te je jedna od poznatih ruta za prijenos hepatitisa C. Hemodijaliza uključuje uklanjanje otpadnih produkata iz krvi. Ovo se radi prolaskom krvi osobe kroz aparate koji zamjenjuju bubrege te ponovno uvođenje filtrirane krvi nazad u tijelo. Rizik od ifekcije je povećan kod onih osoba koje su dugo vremena na dijalizi i procjenjuje se na 11-20%.

Frizeri i brijači

Virus hepatitisa C može biti prisutan u vrlo malim tragovima krvi, često nevidljivim golim okom. Oprema koju koriste frizeri i brijači uključuje škarice, aparate za šišanje i britvice može biti izložena inficiranoj krvi. Ako nisu sterilizirani i očišćeni, svaki put kada se koriste predstavljaju rizik za prijenos.

Vrlo je teško procijeniti vjerojatnost da se to dogodi zbog toga što ona zavisi od brojnih varijabli. Ako je koža okrznuta ili rasječena kod frizera ili brijača tada možete biti izloženi određenom riziku. Rizik će biti veći akose to dogodilo u inozemstvu u zemlji sa visokom prevalencijom HCV. Ipak, krv ima tendenciju da teče vani kada ste se porezali što može umanjiti šanse od infekcije.

Prijenos među ukućanima (dijeljenje britvica i četkica za zube)

Zbog toga što britvice, škarice za nokte, četkice za zube te možda čak i ručnici mogu sadržavati tragove krvi, njihovo dijeljenje sa inficiranom osobom predstavlja rizik od stjecanja hepatitisa C. Ako je neko sredstvo uprljano sa inficiranom krvi i vi ste se ozlijedili od njega, tada je virus mogao ući u vaš krvotok. Slično tome, tragovi krvi koji mogu sadržavati virus mogu biti prisutni na četkicama za zube. Ako se dijele sa osobama kojima krvare desni ili koje imaju ozlijede usta tada je moguć prijenos. Teško je procijeniti rizik ali se on smatra niskim. Ponavljanje izlaganju također povećava rizik.

Medicinske i stomatološke procedure

Invazivne kirurške i stomatološke procedure predstavljaju rizik od izlaganja virusu posebno u slabije razvijenim zemljama. U razvijenim zemljama zdravstveni djelatnici moraju obavezno upotrebljavati novu ili steriliziranu opremu i primjenjivati univerzalne procedure kontrole. Ovo predstavlja sigurnosnu mjeru kako za pacijente tako i za njih same. To ipak ne isključuje sve rizike. U puno razvijenih zemalja ove mjere opreza se mogu ne primjenjivati. Ako ste ikada imali stomatološki ili medicinski zahvat koji je bio proveden u inozemstvu, mogli ste biti izloženi riziku od infekcije. Rizik će biti značajno veći u zemljama sa visokom prevalencijom. Slične razlike također postoje u vezi inficiranih doktora koji provode invazivne procedure (posebno tamo gdje doktori koriste oštre instrumente ali ne mogu vidjeti vlatite ruke). Ovo nije dozvoljeno u razvijenim zemljama. Ali ovo samo štiti protiv infekcija kod osoba koje znaju da su inficirane. Puno zemalja u razvoju mogu imati manje stroge propise.

Sa majke na dijete

Smatra se kako je rizik prijenosa sa majke na dijete približno 5%. Rizik je veći kod žena koje su koinficirane sa HIV. Ako ste trudni ili planirate trudnoću a pozitivno ste na hepatitis C, važno je da o tome popričate sa svojim liječnikom. Nije sigurno da li možete uraditi nešto kako bi smanjili taj rizik. Postoje neki dokazi kako majke sa manjom viremijom imaju manje šanse od prijenosa infekcije. Ne vjeruje se kako carski rez čini neku razliku. Sa druge strane, vjeruje se kako dojenje kada vam bradavica krvari predstavlja rizik.

Ozlijede od igala

Ozlijede od igala predstavljaju profesionalni rizik kod puno zdravstvenih djelatnika uključujući medicinske sestre, anesteziologe, stomatologe i laboratorijske tehničare. Procijenjeni rizik od infekcije nakon uboda na iglu sa HCV inficiranom krvi je približno 1.8%.

Piersing

Osim ako je oprema nova ili sterilizirana (sterilizacija se mora uraditi ultrazvučno u sterilizatoru) piersing predstavlja rizik. Rizik od infekcije može biti minimaliziran ako se koristi novi nakit po mogućnosti iz novog, neotvorenog pakiranja. To također vrijedi kada se piersing izvodi na samom sebi.

Seksualni kontakt

Rizik od prijenosa hepatitisa C seksualnim kontaktom se smatra vrlo malim. Ipak, rizik se povećava kod seksualnih aktivnosti kada postoji potencijalno izlaganje krvi. Seksi igračke koje se koriste za vrijeme ovih aktivnosti su također potencijalni izvor infekcije.

Oralni seks kod odsustva krvi se smatra aktivnošću niskog rizika. Dodano, prisutnost određenih seksualno prenosivih infekcija može povećati rizik. Čak i samo jedan nezaštićeni seks sa nekim tko je koinficiran sa HIV i HCV predstavlja značajan rizik. Rizik od prijenosa hepatitisa C je puno veći kod prisutnosti HIV. U slijedećem tekstu možete pročitati rezultate desetgodišnje studije o seksualnom prijenosu:

Studija o seksualnom prijenos – Hepatology 2012

Porijeklo:

Efikasnost prijenosa hepatitis C virusa (HCV) seksualnim aktivnostima ostaje kontroverza. Proveli smo unakrsnu studiju HCV pozitivnih osoba i njihovih partnera kako bi procijenili rizik od HCV infekcije među monogamnim heteroseksualnim parovima.

Metode:

Bili su proučavani 500 anti-HCV pozitivnih i HIV negativnih indeksiranih osoba i njihovi heteroseksualni partneri. Parovi su ispitani odvojeno za doživotni rizični faktor za HCV infekciju sa seksualnom praksom parova i dijeljenjem osobnih stvari. Uzorci krvi su bili testirani na anti-HCV, HCV RNA te HCV genotipove i serotipove. Sekvenciranje i filogenetska analiza su odredili povezanost virusa izoliranog među genotipski sukladnim parovima.

Rezultati:

HCV pozitivne indeksirane osobe su bile uglavnom bijelci, nisu bili Latinoamerikanci sa srednjom starosnom dobi od 49 godina (raspon od 26-79) i medijanom od 15 godina (rang od 2-25) sa seksualnom aktivnošću sa svojim partnerima. Sveukupno je HCV prevalencija među partnerima bila 4% (n=20) a 9 parova je imalo iste genotipe. Izolirani virusi kod 3 para su bili visoko povezani, konzistentni sa prijenosom virusa unutar para. Na osnovi godišnjih praćenja 8377 osoba, omjer maksimalne učestalosti prijenosa HCV putem seksualnog odnosa je bio 0.07% po godini ili približno 1 na 190,000 seksualnih kontakata. Među parovima nije bila povezana sa HCV niti jedna specifična seksualna praksa.

Zaključci:

Rezultati ove studije pružaju mjerljive rizične informacije za savjetovanje dugotrajnih monogamnih heteroseksualnih parova kod kojih jedan od partnera ima kroničnu HCV infekciju. Kao dodatak ekstremno niskom procijenjenom riziku od HCV infekcije kod seksualnih partnera, manjak povezanosti sa specifičnom seksualnom praksom pruža nedvosmislene i ohrabrujuće savjetodavne poruke. (HEPATOLOGY 2012.)

Copyright © 2012 American Association for the Study of Liver Diseases.

Seksualni prijenos – Europska studija

Nema dokaza o seksualnom prijenosa hepatitisa C među monogamnim parovima: rezultati desetgodišnje prospektivne studije.

Rizik od seksualnog prijenosa virusa hepatitisa C (HCV) je bila procijenjena među 895 monogamnih seksualnih partnera kod HCV kronično inficiranih pojedinaca u dugoročnoj prospektnoj studiji koja je imala period praćenja od 8,060 osoba godišnje. 776 (86.7%) supružnika je bilo praćeno tijekom 10 godina korespondirajući sa opservacijom 7,760 osoba godišnje.

119 (13.3%) supružnika (69 kod kojih su inficirani supružnici razriješili infekciju nakon tretmana i 50 koji su okončali vezu ili su bili izgubljeni u praćenju) su pridonijeli kao dodatnih 300 osoba godišnje.

Svi parovi su zanijekali prakticiranje analnog odnosa ili seksa za vrijem menstruacije kao i upotrebu kondoma. Prosječni tjedni omjer seksualnog odnosa je bio 1.8.

Bile su primijećene tri HCV infekcije za vrijeme praćenja korespondirajući sa omjerom učestalosti od 0.37 na 1,000 osoba godišnje. Ipak, HCV genotip kod jednog supružnika (2a) je biodrugačiji nego li kod partnera (1b) što jasno isključuje seksualni prijenos.

Preostala dva para su imala sukladne genotipove ali sekvenčna analiza njihovih NS5b regija HCV genoma zbrojena sa filogenetskom analizom je pokazala kako su odgovarajući partneri nosili različite virusne izolate što je ponovo isključilo mogućnost prijenosa HCV unutar supružnika.

Autori zaključuju; Naši podaci ukazuju kako je rizik od seksualnog prijenosa HCV unutar heteroseksualnih monogamnih parova izuzetno nizak ili jednak nuli. Čini se kako nisu potrebne preporuke o upotrebi kondoma za pojedince u monogamnim vezama sa HCV inficiranim partnrima.


Reference:

Carmen Vandelli and others. Lack of Evidence of Sexual Transmission of Hepatitis C among Monogamous Couples: Results of a 10-Year Prospective Follow-Up Study. American Journal of Gastroenterology 99(6): 855-859. May 2004.

Steroidi

Dijeljenje opreme za ubrizgavanje predstavlja rizik za prijenos hepatitisa C. Ovo uključuje opremu korištenu za ubrizgavanje steroida u cilju poboljšanja forme i tjelesne građe.

Tetoviranje

Rizik od stjecanja HCV kroz tetoviranje je uglavnom povezan sa ponovnom upotrebom nesteriliziranih igala iako je virus također pronađen i u tinti za tetovažu.

Hepatitis C i HIV koinfekcija

Učestalost hepatitisa C je porasla 18 puta u zadnjih 15 godina među HIV+ homoseksualcima. Rizik od stjecanja hepatitisa C dolazi od bilo koje aktivnosti koja omogućuje inficiranoj krvi ulazak u krvotok. Ovo može doći od raznih oblika seksualne aktivnosti ili dijeljenja opreme za uzimanje narkotika – posebno ako se uzima u grupama od 3 ili više osoba.


Što je hepatitis C (HCV)

Virus hepatitisa C (HCV) je krvlju prenosivo oboljenje koje ako se ne liječi dovodi do ciroze i i potencijalnog zatajenja jetara ili čak karcinoma. Ako ste HIV pozitivni tada se čini da se omjer oštećenja jetara događa znatno brže nego li kod osoba kod kojih imunološki sistem nije kompromitiran. Zbog ovog razloga većina centara testira HIV pozitivne osobe jednom godišnje na hepatitis C. Ako ste HIV+ i mislite da ste bili u riziku od stjecanja hepatitisa C, moglo bi biti korisno da se dva puta provjerite u klinici za testiranje. Ako ste HIV negativni a bili ste uključeni u ponašanje koje je moglo omogućiti čak maloj količini nečije krvi da uđe u vaš krvotok, tada trebate razmisliti o testiranju.
Ako imate hepatitis C tada trebate promijeniti način života kako bi zaštitili vaša jetra i provjeriti da li postoji efikasan tretman koji može izliječiti virus. Tretman se mora uzimati kroz nekoliko mjeseci i može biti neugodan. Ipak, ako izliječi virus onda će se isplatiti.

Koinfekcija HIV i hepatitisa C

Iako je progresija hepatitisa C općenito prilično niska, ona je znatno ozbiljnija kod osoba sa HIV zbog toga što napreduje puno brže zbog toga što imunološki sistem nije u mogućnosti kontrolirati ju. Koinfekcija može puno brže dovesti do ciroze jetara ili čak do karcinoma jetara. Zbog toga što vaš HIV tretman održava nisku viremiju, sa koinfekcijom HIV lijekovi su manje efikasni nego li što je uobičajeno te mogu prouzročiti razne nuspojave.

Kako se testirati na hepatitis C

Jedini način na koji možete ustanoviti da li imate hepatitis C je testiranje. Važno je da se pobrinete da imate dovoljno informacija tako da možete istražiti posljedice pozitivnih ili negativnih rezultata testa te da se osjećate potpuno pripremljenim.
Proces dijagnosticiranja uključuje 2 testa ali se to uobičajeno radi iz jednog uzorka krvi. Test na hepatitis C antitijela je prvi test kojim se podvrgavate a koji određuje da li je tijelo ikada bilo izloženo virusu hepatitisa C. On provjerava prisutnost antitijela koje generira imunološki sistem ako virus uđe u krvotok. Ako je test negativan postoji šansa da nikada niste imali hepatitis C. Ipak, može potrajati i do 3 mjeseca da se pojave antitijela tako ako ste nedavno bili u riziku i ako ste HIV pozitivni, trebali bi ste se kasnije ponovo testirati.
Pozitivan test na hepatitis C antitijela da je virus u nekom vremenu ušao u krvotok. On ne pokazuje trenutnu infekciju: do 25% osoba samo od sebe izliječi virus. Ako je test na antitijela pozitivan, drugi test provjerava da li je virus još uvijek prisutan. Ovo se radi sa PCR (polymerase chain reaction) testom koji određuje da li postoji genetski materijal virusa u krvi. Genetski materijal se zove RNK i ovaj test se ponekad zove RNK test. Pozitivni PCR test ukazuje na trenutnu hepatitis C infekciju.

Cijepljenja

Programi cijepljenja se smatraju kako predstavljaju vrlo nizak rizik od prijenosa hepatitisa C zbog upotrebe pribora za jednokratnu upotrebu. Ipak, u prošlosti su ponekad iste igle upotrebljavane više puta, posebno kod djece u školama. Visoka učestalost hepatitisa C u Egiptu se većinom pripisuje masovnom programu iskorjenjivanja shistosomijaze.


Stvari koje treba razmotriti

Ispravan izbor vremena

Prije nego li što donesete neku odluku, trebate razmisliti da li je sada pravo vrijeme za testiranje. Da li ste spremni? Da li ste razmotrili posljedice vaših rezultata? Ovo nema namjeru da vas uvjeri da odgodite testiranje nego je namjera da vas ohrabri u njegovom planiranju. Ako imate hepatitis C, odgađanje testiranja na kraće vrijeme dok se ne pripremite neće predstavljati neku razliku.

 Konzultacije prije testiranja sa liječnikom

Svrha konzultacije prije testiranja bi trebala biti u istraživanju posljedica pozitivnog ili negativnog rezultata testiranja. Testiranje se savjetuje samo ako ste razmotrili ove posljedice te se osjećate sigurnim i potpuno spremnim. Ako se nesigurni, trebate dodatne informacije ili osjećate kako trebate sa nekim popričati, tada dogovorite sastanak i testirajte se kasnije. Opcija o razgovoru prije testiranja zavisi o tome da li ste se testirali. Na primjer, sve zdravstvene klinike pružaju razgovor prije testiranja za one koji žele testiranje na C antitijela. Neki liječnici opće prakse također pružaju tu uslugu iako ona u većini zavisi o raspoloživim resursima. Da li će te obaviti razgovor prije testiranja zavisi o okolnostima koje su vas dovele do toga da se testirate. Zbog toga, ako vaš doktor poduzima seriju istražnih testova kako bi odredio uzroke određenih simptoma koje ste mu iznijeli, tada je vrlo vjerojatno kako će se zajedno sa ostalim testovima provesti i test na hepatitis C. Kod ovog primjera je malo vjerojatno da će se razmotriti razgovor prije testiranja.

Emocionalni utjecaj

Možda se želite pripremiti za utjecaj pozitivne dijagnoze na vas. Rezultat može prouzročiti vrlo jake emocije koje sami vrlo teško možete svladati. Možete se na primjer razbjesniti u vezi toga kako ste dobili hepatitis C ili doživjeti žaljenje u vezi određenih akcija.

Pozitivna dijagnoza je bez sumnje doživljaj koji će vam primijeniti život. Ne samo da može potvrditi vaše najgore strahove nego također postavlja veliki upitnik nad vašom budućnošću. Na primjer, kako teško ću se razboljeti? Hoću li moći imati djecu? Hoću li biti u mogućnosti nastaviti raditi? Tko će se brinuti o meni? Tko će me voljeti? Samostalno suočavanje sa ovim nesigurnostima može biti vrlo teško. Mislite li da možete izdržati bez podrške? A ako mislite da trebate podršku imate li nekoga da vam je pruži?

Davanje podrške

Može vam biti puno lakše ako organizirate da vam je netko na raspolaganju nakon što dobijete rezultat. Ovo može biti profesionalna osoba, član obitelji ili blizak prijatelj. Moguće je kako će te otkriti kako je stvaran utjecaj pozitivne dijagnoze stresniji nego li što se mislili te je zbog toga dobro imati za svaki slučaj organiziranu neku podršku.

Utjecaj na vašeg partnera

Zbog toga što je moguće (iako izuzetno rijetko) da se hepatitis C prenese seksom, možda trebate razmisliti o tome da vaša pozitivna dijagnoza može značiti i da je vaš partner pozitivan. Morate također razmisliti o tome da vaš partner može biti negativan. Ali, ako dobijete pozitivan rezultat još uvijek postoji mali rizik da možete prenijeti virus na njega. Možda želite popričati o tome kako ovo može utjecati na vašu vezu.

Zaključak

Prije testiranja trebate razmotriti da li ste pripremljeni na to kako to može promijeniti vaš život. Možda možete uraditi neke preliminarne pripreme ili provesti neke planove prije testiranja. Ali zapamtite kako odgoda testiranja treba služiti da se možete bolje pripremiti za to. Jedini definitivni način da znate da li imate hepatitis C je da se testirate. U cjelini to je pozitivan korak.

Razlozi za testiranje

Sigurnost

Ako ste zabrinuti da li ste možda bili izloženi hepatitisu C, nesigurnost može biti stresnija nego li saznanje da imate virus. Ako se niste osjećali dobro, testiranje će eliminirati hepatitis C kao mogući uzrok.
Ako dobijete pozitivan rezultat on može objasniti vaše simptome. Saznanje zašto se loše osjećate može biti olakšanje. Jednom kada znate postoji veliki izbor opcija kako pristupiti oboljenju.

Preuzimanje odgovornosti za vaše vlastito zdravlje

Iako je hepatitis C ozbiljan problem, raspoloživ je tretman za njega, Kod značajnog broja slučajeva on može izliječiti infekciju. Tretman također može usporiti progresiju oboljenja. Hepatitis C je progresivno oboljenje i što prije saznate da imate oboljenje, tim prije možete nešto poduzeti. A što prije nešto poduzmete, imati će te više uspjeha u ublažavanju simptoma, usporavanju progresije oboljenja i čak izlječenja.
Jednom kada ste dobili dijagnozu uputit će vas specijalisti za hepatitis C. To znači da će se vaše stanje pažljivo motriti te razmotriti tretman. To će vam omogućiti da postavite važna pitanja, dobijete dodatne informacije te napravite izbor kako se najbolje možete odnositi sa vašim stanjem te fizičkim ili mentalnom simptomima koje možete proživljavati.
Jednostavne promjene načina života kao što je smanjenje konzumacije alkohola, prekid pušenja i poboljšanje vaše dijete može učiniti značajne razlike za vaše zdravlje.
Saznanje o vašem stanju će vam općenito omogućiti veću kontrolu nad vašim životom. To je vrlo važno za vaše psihološko zdravlje. To vam također može omogućiti bolje kratkoročno i dugoročno planiranje.

Zaštita ostalih osoba

Ako je rezultat vašeg testa pozitivan, možete poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurali da ne prenesete virus na ostale.

Zahtjev za testiranje

Neki liječnici opće prakse nerado daju uputnice za testiranje na hepatitis C. To može biti zbog brojnih razloga. Prvo, oni mogu razmotriti provođenje ostalih testova prije testa na hepatitis C. Sa vašim medicinskim informacijama mogu vam ne povjerovati da set bili izloženi riziku od HCV infekcije. Postoji daljnja mogućnost da vaš liječnik opće prakse ne zna dovoljno o hepatitisu C.

Ako vjerujete da ste bili izloženi hepatitisu C ili imate simptome kojima uzročnik može biti virus te mislite da vam je potreban test na antitijela, nemojte se ovim obeshrabriti. Pokušajte objasniti vašu zabrinutost i ako je potrebno zatražite drugo mišljenje.

Ako ste kao alternativa tome zadovoljni sa uslugama vašeg liječnika opće prakse ali niste u mogućnosti dobiti test na hepatitis C antitijela, potražite ga u najbližoj bolnici.

Ako ste u prošlosti imali negativan rezultat testa ali ste zabrinuti zbog nedavnog izlaganja, imate pravo na daljnje testiranje. Ne morate se testirati na istom mjestu niti ne morate otkriti da ste prethodno bili testirani. Prema svim informacijama koje date bi se trebali odnositi sa povjerenjem.

Test na antitijela

Potrebna su dva testa kako bi se otkrilo da li imate hepatitis C. Ta dva testa se često mogu uraditi iz jednog uzorka krvi što znači da morate dati krv samo jednom. Tada se oba testa mogu provesti na vašem uzorku u laboratoriju. Ipak, nekada će se provesti samo jedan test te vas naknadno pozvati zbog davanja još jednog uzorka krvi i provođenja drugog testa.

Prvo se provodi test na hepatitis C antitijela. Sa njime se određuje da li ste ikada bili izloženi virusu hepatitisa C. On djeluje na principu testiranja prisutnosti antitijela na virus koja generira vaš imunološki sistem. Ako dobijete negativan test na hepatitis C antitijela ali imate simptome ili ste nedavno bili izloženi hepatitisu C, tada postoji vjerojatnost da će vam savjetovati još jedan test.

Važno je zapamtiti da postoji ono što nazivamo takozvani „window period“. To je kratak vremenski period u kojem vaš imunološki sistem još nije počeo proizvoditi antitijela. Uobičajeno treba između šest i dvanaest tjedana da se razviju antitijela. Ipak, kod nekih osoba to traje i do šest mjeseci. Zbog toga, ako ste imali test unutar tog vremena a rezultat je negativan, to ne znači da nemate virus.

Ako imate pozitivan rezultat na hepatitis C antitijela to ne znači neophodno da ste trenutno inficirani. Do 20% ljudi samo, prirodno razriješi virusnu infekciju. Ovo se zove „spontano izlječenje“ Iako su izliječili virus test će pokazati prisutnost hepatitis C antitijela. Postoji šansa da ste u prošlosti bili inficirani sa hepatitisom C ali više niste.

PCR test

Ako je test na antitijela pozitivan, drugi test će pokazati da li je virus još uvijek prisutan. Ovo se radi upotrebom PCR testa (PCR - polymerase chain reaction). PCR test određuje da li ste trenutno inficirani detektirajući prisutnost genetskog materijala virusa u krvi. Ovaj genetski materijal se zove RNA i ovaj test se ponekad naziva RNA test.

Rezultati testa se općenito prijavljuju kao nedektabilan ili detektabilan. Pozitivni rezultati se često daju u obliku količine virusa pronađenih u jedinici krvi. Ovo se naziva viremija.
Trebali bi vam se istovremeno dati rezultati testa na antitijela te PCR testa. Na taj način odmah možete znati da li ste trenutno inficirani i da li trebate otići specijalisti.

Procjena oštećenja jetara

Test krvi

Jedan on načina procjene da li jetrene stanice umiru je testiranje jetrenih enzima alanin aminotransferaze (ALT) i aspartat aminotransferaze (AST) u krvi. Ovo nije potpuno pouzdano zbog toga što u većini slučajeva infekcije sa kroničnim hepatitisom C testovi imaju tendenciju fluktuacije.

U samo dva dana oni mogu varirati od normalnih do znatno povišenih. Povišeni ALT nivo je prisutan u otprilike dvije trećine inficiranih dok ostala trećina uopće ne pokazuje znakove povećanih nivoa. Ovi tradicionalni testovi funkcije jetara nisu vrlo efikasni indikatori oštećenja jetara kod kroničnog hepatitisa C. Trenutno je najpouzdaniji način procjene stupnja oštećenja jetara biopsija.

Postoje također novi testovi krvi koji se počinju upotrebljavati kao markeri oštećenja jetara. Njih proizvode različite farmaceutske kompanije i na tržištu se nalaze pod imenima kao što su Fibrotest, Fibrosure i Actitest. Još jedan način na koji doktori određuju prisutnost ciroze tijekom vremena je omjer AST/ALT. Čini se da ako je AST konstantno povišen nego li ALT ili jednak njemu sugerira postojanje ciroze.

Biopsija

Trenutno najtočniji način provjere opsega oštećenja jetara je biopsija. Biopsija jetara je test u kojem se mali dio jetrenog tkiva uklanja i pregledava pod mikroskopom. Ovo se radi dugom iglom kja se uobičajeno uvodi između osmog i devetog rebra ispod desne ruke. Tkivo se nakon toga procjenjuje kako bi se vidio stupanj upale i fibroze (kao i otkrivanje ostalih nepravilnosti kao što je oštećenje žučnih kanala i prisutnost masnoće).

Stupanj upale je opisan u obliku stupnjeva upale: Fibroza je opisana stupnjevima fibroze. Postoji nekoliko različitih metoda bodovanja i gradiranja za biopsiju jetara a iste brojke se ne mogu uspoređivati sa drugim sistemima što može izgledati zbunjujuće.

Sistemi koji se koriste u Europi su Ishak HAI, Metavir i Knodell sistemi te Child-Pugh gradacija sistema ciroze. Biopsija će ukazati koji stupanj upale i fibroze (ožiljaka) je prisutan u jetrima. Upalna gradacija će imati opseg od nulte do velike upale.

Gradacija fibroze će imati opseg od minimalne, ožiljaka, ožiljaka koji su se razvili izvan portalnog trakta do fibroze koja se proširila ili je premošćujuća prema susjednom probavnom traktu do ciroze.

Kod hepatitisa C aktivna fibroza počinje oko portalnog područja u jetri. Portalna područja su mali traktovi vezivnog tkiva unutar jetara koja čine ogranke portalne vene (glavni opskrbljivač krvi koji prolazi kroz tanko crijevo, stomak, gušteraču i slezenu).

Kako se fibroza pogoršava ona se može proširiti od jedne portalne zone do druge s kojom graniči. Ovo se zove premošćujuća fibroza. Premošćujuća fibroza je stadij prije ciroze i ima raspon od rane do jasne premošćujuće fibroze. Ciroza je karakterizirana ozbiljnim ožiljcima koji mijenjaju strukturu jetara i njezinu sposobnost funkcioniranja.

Naj opširnija studija omjera progresije fibroze dijeli ljude u tri grupe – brza fibroza, srednja fibroza i polagana fibroza. Najveća grupa u ovoj studiji (više od jedne trećine) je bila srednja fibroza od koje se očekuje prijelaz u cirozu tijekom 30 godina nakon početne infekcije sa HCV. Kod 33% pacijenta se očekuje razvitak ciroze u periodu manjem od 20 dodina (rapidna fibroza) dok kod njih ispod jedne trećine se očekuje progresija u cirozu u periodu većem od 50 godina ako dođe do nje (polagana fibroza).

Fibroscan

Fibroscan je neinvazivna tehnologija uz upotrebu zvučnog vala za mjerenje elasticiteta jetara te se sve više koristi. Kako dolazi do povećanja oštećenja tako ona postaje kruća. Što je veća krutost ili manjak elasticiteta jetara to brže kroz nju prodiru valovi.

Fibroscan se pokazao precizan kod mjerenja malog oštećenja ili bez oštećenja te kod mjerenja ciroze. On je manje precizan kod razlikovanja prijelaznih stupnjeva fibroze.
Uređaj je kalibriran od 0 do 75 sa time da približno 4 predstavlja jetra bez oštećenja, 4-12 predstavlja povećanje stupnjeva fibroze, 12-15 početak ciroze.

Njegova prednost nad biopsijom je u tome da je brz i potpuno bezbolan. Ovo je zbog toga što se sonda jednostavno postavi uz kožu a ništa ne ulazi u tijelo. On je također u mogućnosti razlikovati različite stupnjeve ciroze sa 80% cjelokupnog opsega mjerenja ciroze. Na primjer, rezultat od 30 ukazuje na postojanje neminovne dekompenzacije.


Suočavanje sa novosti da vam je upravo dijagnosticiran hepatitis C predstavlja teško iskustvo za svakog. Prvo, pokušajte ostati smireni. U početku se možete osjećati uzdrman, ljuto, zbunjeno, preplašeno a to je sve potpuno razumljivo.
Trebate imati na umu kako će vam HCV dijagnoza omogućiti da bolje sagledate mogućnosti liječenja hepatitisa te različite načine na koje možete početi voditi brigu o sebi.

Dijagnoza hepatitisa C ne predstavlja smrtnu kaznu. Postoji puno stvari koje možete uraditi da olakšate situaciju, usporite progresiju oboljenja te čak odstranite virus sa tretmanom.

Svaka peta osoba izložena hepatitisu C će sama od sebe izliječiti infekciju. Ostali će ju možda izliječiti tretmanom. Bilo kako bilo, moguće je izlječenje. Za razliku od HIV, imati hepatitis C ne znači neophodno da će te ga imati zauvijek.

Što sada trebam uraditi?

Jedna od prvih stvari je da ne dozvolite da vas ta novost potopi. Koliko će to trajati ovisi od osobe do osobe. Prije svega trebate se na to naviknuti. Tek nakon toga možete početi donositi racionalne odluke o toke kako se želite suočiti sa virusom.
Može vam koristiti da porazgovarate sa onim tko vam je prvi dijagnosticirao virus. Također možete otkriti kako je posebno korisno da popričate sa nekim tko ima ili tko je imao hepatitis C. Razgovor sa nekim tko je bio u istoj situaciji može biti vrlo korisno. Može vam pomoći da dobijete perspektivu i da bolje razumijete što to znači imati hepatitis C.

Na našem besplatnom info telefonu 0800/400-405 možete dobiti sve potrebne savjete. Također nam možete poslati mail sa upitom na hepatos@hepatos.hr.

Da li su možda pogriješili?

Malo je vjerojatno da je HCV dijagnoza pogrešna. Ipak, postoji vrlo mala šansa od lažno pozitivnog rezultata testa ili da su vaši rezultati testa zamijenjeni sa nekim drugim. Te se stvari događaju ali vrlo rijetko. Povremeno se ljudima kaže da imaju HCV kada je njihov test na antitijela pozitiva. To ne znači neophodno da imate hepatitis C, samo ste u nekom trenutku bili izloženi virusu.

Približno svaka peta osoba (20%) će spontano odstraniti virus ali će antitijela ostati u tijelu i uvijek se pojavljivati na testu za antitijela. Zbog toga je neophodno provesti PCR test.
Ako imate određene simptome, vaš liječnik vam može sugerirati da ste dobili HCV. Ipak, važno je to ne pomiješati sa stvarnom dijagnozom.

Bez testa krvi nije moguće postaviti potvrdnu dijagnozu hepatitisa C.

Kako sam ga dobio?

Postoji puno načina na koji možete dobiti hepatitis C. Možda imate predodžbu kako ste ga dobili. Iako za neke ljude to nije važno, ostali trebaju znati. Moglo bi biti korisno ako znate kako ste ga dobili jer onda približno možete izračunati koliko dugo ste inficirani.

Neke osobe vjerojatno nikada neće moći biti potpuno sigurne kako su ga dobile. Postoje brojni načini na koji ste mogli dobiti virus a većina ljudi ga nema dijagnosticiranog sve dok ne prođe puno godina od infekcije. Nemojte biti prestrogi prema sebi i napraviti si više stresa razmišljajući previše o prošlosti. Trenutna situacija je takva da živite sa hepatitisom C i treba vam neko vrijeme da razmislite kako se suočiti sa tim stvarima.

Da li je moj partner i svi oko mene u rizičnoj skupini?

Ne! Hepatitis C infekcija se može dogoditi samo ako je krv inficirane osobe ušla u tijelo druge osobe. Infektivna je krv, ne osoba. Ne možete prenijeti hepatitis C dodirom, poljupcem, grljenjem, priborom za jelo i posuđem.

Da li je prenosiv seksualnim kontaktom?

Rizik od seksualnog prijenosa HCV je predmet rasprave iako je opće prihvaćeno da je nizak, oko 0-3%. Ovo je puno manje nego li ostali identificirani načini prijenosa hepatitisa C. Naravno, seksualno ponašanje je osobni izbor svake osobe a neki parovi mogu odlučiti da je takav nizak rizik prihvatljiv i nastaviti nezaštićene seksualne odnose. Ostali parovi ipak se odlučuju za zaštitu.
Nezaštićeni seksualni odnos predstavlja rizik. Ipak, kod monogamnih odnosa rizik od prijenosa virusa se povećava kod prisutnosti krvi, ako imate više seksualnih partnera ili imate ostala seksualno prenosiva oboljenja. Dodatno, prijenos seksualnim odnosom se povećava ako osoba inficirana sa hepatitisom C također ima HIV.

Mogu li prenijeti hepatitis C na ostale načine?

Dijeljenje stvari kao što su britvice, škare za nokte, četkice za zube također predstavljaju rizik. Ako vaša krv dospije na neku od ovih stvari postoji mala šansa da se netko tko ih koristi inficira ali samo ako se ozlijede i probiju kožu (porežu se). Isto se može primijeniti na dijeljenje ručnika – moguće je da vaša krv dospije na ručnik koji kasnije koristi netko sa otvorenom ranom.

Čini se kako HCV može živjeti izvan tijela u sasušenoj krvi određeno vrijeme. Ovo može varirati od 16 sati do 4 dana. Preduzimajući nekoliko jednostavnih koraka u zaštiti osoba oko vas možete jednostavno eliminirati potencijalni rizik za ostale osobe.

Također je moguće za trudnice sa hepatitisom C da prenesu virus na dijete.

Da li reći ljudima

Potpuno zavisi o vama kome će te reći. Kada prvi put dobijete dijagnozu, samo vi, osoba koja predaje rezultate i ostali zdravstveni djelatnici koji su uključeni u vaš test će znati vaš status. Vaš specijalista i/ili liječnik opće prakse ne smije otkriti vaš status nikome jer ih na to obavezuje etički kodeks i određeni zakoni vezani uz povjerljivost. Jedini ljudi koje oni smiju obavijestiti o vašem statusu bez vašeg odobrenja su ostali zdravstveni djelatnici koji mogu biti uključeni u praćenje vašeg zdravstvenog stanja.

Odluka kome reći može predstavljati težak zadatak ali postoje nekoliko faktora koje možete razmotriti. Ako želite pomoć i podršku trebate reći određenim osobama kako bi dobili njihovu podršku. Također je korisno imati na umu da što prije kažete nekome da imate hepatitis C ta informacija nije više pod vašom kontrolom. Zbog ovoga morate razmisliti kome možete vjerovati u vezi te informacije prije nego li što ju podijelite.

Postoji li netko tko mora znati?

Ovo zavisi o vašoj individualnoj situaciji. Općenito, bilo koji ugovor koji imate a u kojem je zdravlje značajna stavka vjerojatno zahtijeva otkrivanje. Postojeće životno osiguranje uobičajeno ovo ne zahtijeva. Ali ako imate neko osiguranje koje se obnavlja na godišnjoj razini (kao što je privatno medicinsko osiguranje) tada morate reći osiguravatelju. Važno je zapamtiti da svaka informacija koju dajete vašem osiguravatelju čini dio legalnog ugovora. Ako je informacija netočna ili lažna tada to može učiniti ugovor nevažećim.

Uputno je pročitati sitno tiskana materijal na trenutnoj ili novoj polici osiguranja prije sklapanja završnog ugovora. Također možete anonimno kontaktirati osiguravajuću kompaniju i pitati ih što vas zanima.

Iako ne postoji legalna obaveza da to učinite, može vam se činiti ispravnim da kažete ljudima s kojima radite a koji mogu doći u kontakt sa vašom krvi kao što je to na primjer vaš stomatolog. To će im omogućiti da poduzmu mjere kako bi se zaštitili.

Ne postoji obaveza da informirate vašeg poslodavca. Ako trebate slobodan dan zbog HCV tada će vam trebati potvrda o bolovanju. Tu ne mora obavezno biti navedeno da imate hepatitis C. Oni to mogu jednostavno povezati sa simptomima koje imate a koji vas sprječavaju da normalno radite (kao što su umor, bol u mišićima i depresija).

Informiranje okoline

Informiranje okoline o dugoročnim medicinskim stanjima može biti vrlo teško. Ne znajući kako će ljudi reagirati može za oboljelog predstavljati veliki pritisak. Činjenica da je HCV ponekad stigmatiziran često predstavlja dodatni problem i može prouzročiti eskalaciju neugode u vezi vas.

Stvari koje trebate razmotriti prije objavljivanja kako imate HCV infekciju:

  • Pobrinite se da pružite jasne i činjenične informacije kako bi informirali ostale
  • Potreba da se zaštitite
  • Potreba da zaštitite ostale
  • Podrška koju možete ili nećete dobiti od ostalih ako ima kažete

Prije nego što nekome kažete može biti korisno da razmotrite brojna pitanja koja vam mogu pomoći na fokusiranju da li je otkrivanje nužno i od pomoći.

Zbog čega želite da ta osoba zna?

Da li ste zabrinuti o mogućem prijenosu virusa na određenu osobu? Na primjer, možda su oni vaši trenutni ili bivši seksualni partneri ili netko s kime ste dijelili rizično ponašanje u prošlosti? U svakom od ovih slučajeva možete osjećati obavezu da kažete toj osobi. Ovo će vam omogućiti da zaštitite ostale osobe.

Možda su osobe bile zabrinute za vaše zdravlje i osjećate da one zaslužuju objašnjenje? Ako ima kažete, to im može pomoći da razumiju ono kroz što prolazite i sa čime se suočavate. Možda osjećate da će vam osoba moći pružiti podršku? Ili jednostavno osjećate potrebu da nekome kažete?

Možda razmatrate da kažete vašem poslodavcu? Ovo možda nije neophodno ili korisno za vas.

Kakav odgovor očekujete da će te dobiti od te osobe?

Ovo je važno i o ovome trebate razmisliti. Zapamtite da nemate kontrolu nad time kako će ljudi reagirati na vašu vijest. Neki odgovori će biti pozitivni ali ostali mogu biti negativni. Zapitajte se da li ste spremni za svaki od tih odgovora. Ako dobro podnosite vašu situaciju i osjećate kako želite reći ostalima to možete i uraditi jer je bez obzira na njihovu reakciju to najbolja stvar. Možda niste sigurni kako se osjećate u vezi vašeg stanja te tražite emocionalnu podršku. Ako je to tako možda bi bilo mudro da razmislite da li ste dovoljno jaki da se suočite sa negativnim reakcijama. Uvijek je važno da razmislite kako se najbolje možete zaštititi.

Što se nadate postići sa time da to kažete nekoj osobi?

U idealnom slučaju, otkrivanje vaše dijagnoze nekome će potencijalno biti dobro za vas. Ove potencijalne dobrobiti mogu uključivati dijeljenje tereta sa nekim drugim i dobivanje više podrške za vaše stanje. To također može uključivati imati nekoga sa kime možete popričati ikoji vam može pomoći sa vašim problemima. Možda postoje praktične prednosti koje dobijete kada nekome kažete? Možda možete otkriti kako vam ovo omogućava da uzmete neophodnu pauzu od posla, smanjite obim svakodnevnih poslova ili potražite financijsku i praktičnu pomoć.

Jednom kada ste odvagali sve za i protiv i konačno odlučili da nekome kažete, tada bi trebali razmisliti kada i kako to učiniti. Način na koji će te to uraditi može utjecati na njihov odgovor na vašu vijest.

Ako se ne osjećate dobro već neko vrijeme bez očiglednog razloga, informacija da imate HCV vam može doći kao olakšanje. Ali vaša dijagnoza može doći kao šok i može vam se biti teško pomiriti se sa njom. Osoba kojoj želite reći će vjerojatno reagirati na sličan način. Može osjetititi olakšanje, šok, gnjev, zbunjenost i zabrinutost. Ako uzmete u obzir ove reakcije to vas može dovesti do toga da pažljivo razmotrite o tome kada i da li to reći osobi posebno ako se ta osoba bude obratila vama vezano za informacije o vašem oboljenju.

Kako nekome reći?

Naravno, ovo varira u zavisnosti o toke kome planirate reći. Ako zajedno to isplanirate, to može bili puno lakše kako za vas tako i za osobu koja je u pitanju. Također je moguće da vam to može pomoći u objašnjavanju kako se osjećate u vezi dijagnoze.
Kako i kada će te nekome reći može utjecati na njihov odgovor. Pokušajte zapamtiti kako ste se osjećali kada je vama rečeno. Da li je postojalo nešto posebno kod vas što vam je olakšalo ili otežalo prihvaćanje kada vam je rečeno?

Također probajte razmotriti brojne načine na koje bi osoba mogla reagirati. Na taj način će te biti spremni sa informacijama ako ih ta osoba bude trebala. Nastojte razmotriti tko bi mogao biti potencijalni izvor podrške za tu osobu. To također uključuje bliske prijatelje, članove obitelji te možda nekoga tko je uključen u vašu njegu. Prihvatite da će vjerojatno imati strah od vašeg oboljenja. Možda budete trebali reći osobi  gdje mogu dobiti više informacija ili ih uputiti na ostale izvore podrške. Hepatosov besplatni info telefon 0800/400-405 je vrlo koristan izvor informacija za obitelj i prijatelje oboljelih od HCV koji trebaju informacije i/ili podršku.

Pokušajte osobi dati vremena da se prilagodi vijestima. Očekujte od njih različite emocije kao što ste ih i vi vjerojatno imali kada ste saznali za to. Jednom kada ste im rekli također može biti korisno da se dogovorite o drugom susretu kada oboje možete popričati o o vašim osjećajima i zabrinutosti.

Ako imate velikih poteškoća reći toj osobi, možete razmisliti o tome da pitate nekoga tko je uključen u brigu o vašem zdravlju. Netko kao vaš liječnik opće prakse će vam vjerojatno u tome ponuditi pomoć. Možda vas ta osoba može pratiti kod vaše slijedeće konzultacije gdje će ima vaša dijagnoza biti pobliže objašnjena od strane profesionalne, kvalificirane osobe.

Ne postoji provjerena metoda objavljivanja vašeg oboljenja. Općenito, planirani pristup je sigurno nešto o čemu treba razmisliti. Ne samo da će vas on ohrabriti da razmislite o svim mogućim ishodima nego će vas također ohrabriti da istražite najbolji način kako se nositi sa oboljenjem.

Ostala pitanja

Da li ima još osoba koje su u istoj situaciji kao što sam ja?

Kao oboljeli od hepatitisa C niste sami. Neslužbena procjena je da u Hrvatskoj ima oko 30000 oboljelih od hepatitisa C.

Kako to da ne čujem puno o njima ili o hepatitisu C?

Hepatitis C je još uvijek relativno „novo“ oboljenje. Zbog toga što je identificirano 1989 godine većina osoba koja je inficirana sa njime ostaje nedijagnosticirana a svjesnost o HCV nije na visokoj razini.

Što trebam slijedeće uraditi?

Sada kada vam je dijagnosticiran hepatitis C biti će vam ponuđena pomoć od strane profesionalnog medicinskog osoblja. Vrlo je važno da razvijete dobar odnos sa liječnikom koji je odgovoran za vaše zdravlje. To može biti liječnik opće prakse ili specijalist.


Uvod

Objašnjenje kako dolazi do progresije hepatitisa C i koje učinke će virus imati na tijelo je vrlo komplicirano.

Laboratorijski test koji identificira virus je razvijen tek 1989 godine. Ovo nam je dalo relativno kratko vrijeme za proučavanje oboljenja. Iako je puno toga naučeno što se može dogoditi u prvih 20 godina infekcije, manje je poznato što se događa nakon toga.

Kako bismo razumjeli moguću progresiju virusa neophodno je znati približan datum kada je netko prvi puta bio inficiran. To je vrlo teško zbog toga što puno ljudi sa HCV ne zna kada ili kako su inficirani.

Jedna od mnogih dilema kod HCV infekcije je ta da inficirane osobe imaju vrlo različita iskustva sa infekcijom. Dok neke osobe razriješe infekciju u vrlo ranom stadiju, većina to ne uspije. Te osobe će onda razviti dugotrajnu kroničnu infekciju. Tijek oboljenja je nakon toga vrlo teško predvidjeti. Dok nakon 20 godina infekcije jedna osoba može uopće ne imati oštećenje jetara, druga će razviti cirozu te ponekad zatajenje jetara ili čak karcinom jetara.

Opseg i stupnjevi simptoma također značajno variraju. Puno osoba godinama ostane asimptomatično (bez simptoma). Ostali dožive umor, depresiju, probavne probleme i mnogo ostalih raznolikih oblika ekstra hepatičnih (izvan jetara) simptoma hepatitis C infekcije. Ali simptomi koji osobe imaju nisu neophodno indikacija da li imaju oštećenje jetara ili ne. Dok jedna osoba može imati neoštećena jetra a opet narušenu kvalitetu života, druga osoba može imati velike ožiljke na jetrima i biti potpuno bez simptoma. Niti postojeći testovi krvi, viremija, nivo jetrenih enzima ili HCV genotip ne može predvidjeti rezultat neliječene HCV infekcije.

Usprkos ovim poteškoćama mi još uvijek razumijemo veliki dio o tome kako oboljenje napreduje. A istraživanje HCV se nastavlja te će se naše znanje o njegovoj progresiji povećati.

Stadiji hepatitisa C

Smatra se kako hepatitis C ima četiri stadija:

Akutni stadij
Kronični stadij
Kompenzirana ciroza
Dekompenzirana ciroza

Pregled stadija

Period odmah nakon infekcije se zove „akutna faza“. On traje približno šest mjeseci Ako imunološki sistem ne uspije uništiti virus u tom vremenu, smatra se kako je oboljenje prešlo u dugoročnu ili „kroničnu fazu“.

Zbog oštećenja koje može prouzročiti jetri, HCV se klasificira kao jetreno oboljenje. Ali HCV također može utjecati na neke od ostalih tjelesnih sistema uzrokujući simptome, oboljenja i ostale komplikacije osim onih povezanih sa jetrima. Sve do nedavno ti ostali simptomi često nisu bili povezani sa HCV. To je značilo da im je pridavano manje medicinske pažnje i kao rezultat toga su manje istraženi i shvaćeni.

Učinci hepatitisa C na jetra se mjere primjenama na jetrima povezenima sa razvojem ožiljaka. Ova progresija počinje sa početnom upalom jetara koja je prouzročena virusom hepatitisa C koji je preoteo stanice jetara. On onda počinje inficirati i ubijati stanice jetara što postupno dovodi do stvaranja ožiljaka (fibroze) te očvršćivanja jetrenog tkiva (ciroze). Tijekom ove progresije imunološki sistem ima veliku utjecajnu ulogu. Iako on djeluje u zaustavljanju širenja oboljenja on također ubrzava proces stvaranja ožiljaka.

Cirozni ožiljci mijenjaju stvarnu strukturu jetara. Tijekom vremena ovo će ozbiljno potkopati sposobnost jetara da normalno funkcionira. Ciroza se klasificira ili kao „kompenzirana“ ili kao  „dekompenzirana“. Ako jetra može nastaviti obnašati većinu svojih funkcija usprkos velikim ožiljcima tada je to poznato kao „kompenzirana ciroza“ (što znači da jetra kompenzira oštećenje). U slučaju da je funkcija jetara ozbiljno narušena tada se to naziva „dekompenzirana ciroza“. Najozbiljniji simptomi ovog stadija su:

  • Portalna hipertenzija – kada krv ne može normalno protjecati kroz jetra te dolazi do povećanja pritiska u portalnoj veni koja vodi do jetara.
  • Varikozno krvarenje – kada portalna hipertenzija natjera krv kroz vene koje su premale i zbog toga konstantno pucaju, često u jednjaku (između grla i stomaka) uzrokujući potencijalno, opasno po život unutarnje krvarenje.
  • Edema – kada jetra prestane proizvoditi dovoljno albumina. Ovo regulira količinu tekućine u stanicama. Ova tekućina se tada nakuplja (uobičajeno u stomaku) i poznata je kao ascites
  • Hepatična encefalopatija – kada jetra prestane pravilno filtrirati otrove i toksine. Oni se tada nakupljaju u mozgu što dovodi do mentalne zbunjenosti a ponekad i kome.

Ciroza također značajno povećava rizik od razvija karcinoma jetara. Do ovoga može doći razvojem ili iz kompenzirane ili iz dekompenzirane ciroze.

Nedavne studije sugeriraju kako kronična infekcija sa HCV skoro konstantno rezultira cirozom. Jednino varira vrijeme koje je potrebno da dođe do nje. Od osoba koje razviju cirozu ili dugotrajnu infekciju (između 70-80% inficiranih sa HCV), približno 20-30% će razviti cirozu u slijedećih 20 godina. Kod nekih će se ona brže razviti dok kod ostalih može trebati i do 60 godina što znači da će vjerojatno prije toga umrijeti od nekih drugih uzroka.

Akutna faza

Pojam akutna faza može biti zbunjujući. To je zbog toga što se on odnosi na period od 6 mjeseci nakon što je virus prvi put ušao u tijelo. On nije povezan sa jačinom simptoma ili ozbiljnošću oboljenja.

Antitijela na virus proizvodi vaš imunološki sistem kao odgovor na prisutnost virusa a detektabilan je u krvi od 3 do 12 tjedana nakon početne infekcije. U zavisnosti koliko treba da se virus održi u tijelu, različiti imunološki sistemi trebaju različito vrijeme da kreiraju antitijela. Ovo se naziva „window“ period. Zbog toga što može potrajati i do 3 mjeseca da se antitijela pokažu na testu krvi, ako sumnjate da ste nedavno bili inficirani, važno je da toliko pričekate prije testiranja. Ako je test na antitijela pozitivan, biti će vam ponuđeni PCR ili RNA test.

PCR (polymerase chain reaction) ili RNA test detektira prisutnost samog virusa, ne samo antitijela na njega. On može biti ponuđen odmah umjesto testa na antitijela ako postoji velika mogućnost od infekcije. Na primjer, on bi se vjerojatno upotrijebio u slučaju da se zdravstveni djelatnik ozlijedi na iglu. PCR test može detektirati virus prije nego li što se detektiraju antitijela ali se on obično ne provodi prvi zbog svoje velike cijene. Što prije osoba počne tretman nakon infekcije to su veće šanse za izlječenje. Ako znate da ste bili izloženi velikom riziku tada je vjerojatno najbolje da zatražite PCR test.

Test jetrenih funkcija je skup krvnih testova koji mjere određene proteine i enzime kako bi se vidjelo da li jetra ispravno obavlja različite funkcije. Kod HCV postoji prosječni period inkubacije od sedam do osam tjedana prije nego li što dođe do porasta jetrenih enzima. Kako se jetrene stanice oštećuju od strane virusa, enzimi ističu u krvotok. Ovo dovodi do porasta nivoa specifičnih enzima. Ipak, čak i u ovoj akutnoj fazi ne događa se uvijek porast jetrenih enzima.

Simptomi za vrijeme akutne faze

Za vrijeme akutne faze većina osoba ne doživi primjetne simptome. Za 25-35% osoba koje ih dožive, simptomi su nejasni i ne specifični. Oni mogu uključivati malu temperaturu, umor, gubitak apetita, bol u abdomenu, mučninu i povraćanje. Kod približno 20% osoba koji razviju simptome dolazi do žutice. Ovo se vidi po požutjeloj koži i očima. Ovoje znak da je došlo do utjecaja na jetrenu funkcija pošto dolazi do nagomilavanja bilirubina (pigment žući) u tijelu. Žutica se prepoznaje kao znak problema sa jetrima može dovesti do toga da se sugerira provođenje testa na hepatitis C.

Problem je što većina ljudi nije svjesna da su inficirani zbog pomanjkanja simptoma. Zbog toga što su ovi simptomi slični ostalim infekcijama većina ljudi ne potraži medicinsku pomoć. Čak ikad potraži, liječnici često ne sumnjaju na hepatitis C ili provedu testiranje na njega.

Spontano izlječenje virusa za vrijeme akutne faze

Približno između 15-30% osoba spontano se izliječi za vrijeme akutne faze. To se događa kada je imunološki sistem u mogućnosti eliminirati čestice virusa i uništiti sve inficirane stanice. Dokazi o infekciji u obliku antitijela na hepatitis C će ostati u tijelu kroz nekoliko godina a možda i zauvijek. Za razliku od ostalih virusa ova antitijela ne pružaju zaštitu protiv budućih HCV infekcija.

Faktori koji doprinose izlječenju hepatitisa C za vrijeme akutne faze

Još uvijek nije poznato zašto se neki ljudi mogu izliječiti a neki ne. Postoje uobičajeni faktori za koje se čini kako povećavaju šanse za spontano izlječenje:

  • Što je mlađa osoba u vrijeme HCV infekcije to su veće šanse za izlječenje
  • Žene imaju veće šanse za izlječenje od muškaraca
  • Čini se kako osobe koje razviju simptome za vrijeme akutne faze imaju veće šanse za izlječenje
  • Zdravi imunološki sistem, posebno odgovor T stanica na virus ima vrlo važnu ulogu
  • Genotip. Postoje dokazi kako osobe sa genotipom 3 imaju veće šanse za izlječenje nego li one sa genotipom 1
  • Količina virusa koja je prenesena za vrijeme infekcije. Osobe koje su dobile virus preko transfuzije općenito imaju veću viremiju. Čini se kako kod njih postoji veći rizik od razvoja kroničnog hepatitisa C nego li kod osoba koje su se inficirale iz ostalih izvora.
  • Genetika. Osobe sa određenim genetskim sastavom imaju veće šanse za izlječenje.

Da li nestanak virusa znači sigurno izlječenje?

Neka nedavna izvješća propituju tradicionalno razumijevanje izlječenja. Nedavna studija koja je koristila ultra osjetljive testove je bila provedena na grupi ljudi koji su svi imali spontano izlječenje virusa i zadržali nedetektabilnu HCV viremiju u krvi bez kliničkih znakova hepatitisa. Test je otkrio prisutnost HCV RNA kod svih sudionika u studijskoj grupi. Većina je također pokazala znakove aktivne reprodukcije virusa. HCV RNA je bio otkriven u serumu (tekuću dio krvi bez faktora zgrušavanja), dendritičkim stanicama (specijalne stanice imunološkog sistema) te kod nekih leukocita gdje su postojalo znakovi replikacije virusa. Ova studija je previše ograničena da bi bila uvjerljiva ali ona osporava pretpostavke kako izliječena infekcija znači kako je HCV potpuno eliminiran iz tijela.

Kada akutni hepatitis C postaje kronični hepatitis C?

70-85% osoba koje ne postignu spontano izlječenje smatraju se da su postigle kroničnu fazu hepatitisa C nakon šest mjeseci infekcije. Ovo se smatra potvrđenim kada je tijekom perioda od 6 mjeseci prisutnost HCV RNA detektabilna u najmanje dva testiranja.
Dijagnoza kroničnog hepatitisa C u ovom stadiju znači da je prošlo vrijeme za moguće spontano izlječenje.

Da li je spontano izlječenje moguće u kroničnoj fazi?

Neke osobe spontano izliječe HCV čak nakon što ga već imaju nekoliko godina ali se to rijetko događa. Ne postoji odgovarajuća sustavna studija tako da razlog zbog kojeg se to događa ostaje nejasan.

Kronična faza

Nakon 6 mjeseci 70-85% inficiranih osoba ne uspije se spontano izliječiti. Nakon tog perioda HCV virus ulazi u ono što znamo kao „kroničnu fazu“. Tada hepatitis C infekcija postaje kronična ili dugotrajna infekcija. Dijagnoza se smatra potvrđena kada je tijekom perioda od šest mjeseci virusna HCV RNA detektabilna kod najmanje dva testiranja.

Dijagnoza kroničnog HCV znači da je bitka između virusa i imunološkog sistema koja se događala za vrijeme akutne faze gotova i da je virus pobijedio. Tada postaje malo vjerojatno da će virus nestati bez tretmana.

Kako će tada oboljenje napredovati zavisi od osobe do osobe. Nakon mnogo godina neke osobe će imati minimalno oštećenje jetara bez ožiljaka dok će kod ostalih napredovati u cirozu (veliki ožiljci na jetrima) u periodu manjem od deset godina. Prosječno je potrebno približno 20 godina da se razviju značajni ožiljci.
Još nije poznato da li kronična HCV infekcija neophodno dovodi do ciroze. Trenutno se smatra da je to vrlo vjerojatan ishod iako kod nekih osoba može proći 50 godina pa i više. Oni mogu umrijeti od ostalih oboljenja  nepovezanih sa HCV prije nastanka ciroze. Omjer progresije oštećenja jetara se ne može točno odrediti nivoom jetrenih enzima, viremijom ili genotipom.

Doživljeni simptomi i oštećenje jetara dramatično variraju od osobe do osobe. Neke osobe će tijekom godina imati samo nekoliko simptoma (ako ih uopće budu imali) dok za ostale simptomi mogu imati primjetne učinke na njihovo zdravlje.

Prvobitno se smatralo kako virus inficira samo stanice jetara. Ali je nedavno postalo jasno kako HCV također inficira dijelove imunološkog sistema, neke stanice krvi te vjerojatno i mozak. Ovo znači kako hepatitis C nije samo oboljenje jetara nego i oboljenje sistema koje može utjecati na ostale organe u tijelu.

HCV uzrokuje oštećenje jetara uglavnom u obliku upale koje onda dovodi do stvaranja ožiljaka ili fibroze.

Oštećenje jetara i fibroza za vrijeme kroničnog stadija

HCV rezultira smrću jetrenih stanica. Nije sigurno da li virus ubija stanice ili je to odgovor imunološkog sistema na invaziju virusa. Trenutno se smatra kako je to kombinacija oba ali je odgovor imunološkog sistema taj koji uzrokuje većinu oštećenja. Smrt jetrenih stanica potiče prelazak upalnih stanica u žarišno područje. Upala dovodi do povećanja jetara (Hepatomegalija) kod više od 60% osoba inficiranih sa HCV te može prouzročiti proširenje fibroelastične opne (Glisonova kapsula) koja okružuje jetra što može prouzročiti bol u području jetara.

Upalom počinje proces koji dovodi do fibroze. Fibroza nije oboljenje nego stanje prouzročeno odgovorom tijela na oštećenje jetara. Upala pokreće reakciju grupe stanica u jetrima zvanih zvjezdaste stanice (stanice u obliku zvijezda) ili masne stanice. Kada jetra normalno funkcionira zvjezdaste stanice pohranjuju masnoću i vitamin A u jetrima. One također reguliraju protok krvi kroz jetra. Ali kada je jetra upaljena zbog prisutnosti HCV događa se reakcija između različitih jetrenih stanica. Ovo dovodi do toga da zvjezdaste stanice otpuštaju vitamin A što mijenja njihovu funkciju.

Inficirane i upaljene stanice jetara otpuštaju kemijske signale zvane „citokini“. Ovo aktivira leukocite (bijele krvne stanice) izvan jetara koji putuju u područje infekcije. Po dolasku oni se okupljaju sa Kupfferovim stanicama (specijalizirane bijele krvne stanice koje neutraliziraju i uklanjaju bakterije, viruse, parazite i stanice tumora iz jetara) te proizvode ostale kemijske signale. Ovi signali uzrokuju da zvjezdaste stanice počinju proizvoditi i polagati kolagena vlakna u ekstra staničnim matricama što je područje između stanica.

Kolagen je vlaknasti protein koji je neophodan za formiranje tkiva ožiljka. Upotreba kolagena od strane tijela u području oštećenja je pokušaj ograničenje širenja infekcije na ostale stanice. Kako se infekcija ili ozljeda zalječuje, matrica kolagena koja zatvara ozljedu se uobičajeno rastapa. Aktivirane zvjezdaste stanice zatim umiru omogućujući da se tijelo vrati u normalu.

Kod kroničnih oboljenja kao što je hepatitis C, matrica kolagena prebrzo raste i ne može se uobičajeno razložiti. Ovo rezultira nakupljanjem ožiljkastog tkiva oko stanica. Stanice jetara gube vitalni pristup krvi koja donosi hranjive sastojke i kisik te umiru. Ovaj zlobni ciklus rezultira s time da upala i fibrogenske stanice stimuliraju jedni druge što dovodi do povećanja fibroze.

Slobodni radikali i fibroza

Jedan od mogućih uzroka fibroze je oštećenje zbog slobodnih radikala. Slobodniradikali su visoko reakivne kemijske supstance. Oni su nusproizvod normalne reakcije stanica kao što je generiranje energije i razlaganje masnoća. Za vrijeme ovih reakcija kisik se pretvara u superoksid slobodnih radikala. Kada ga se previše generira ili ako nije odgovarajuće kontroliran postoji opasnost da će prouzročiti oštećenje tkiva i stanice.

Slobodni radikali predstavljaju razlog za zabrinutost kod osoba sa HCV zbog brojnih razloga:

  • Kronična upala jetara može dovesti do pretjerane proizvodnje slobodnih radikala u jetrima
  • Postoji dokaz kako slobodni radikali imaju važnu ulogu u fibrozi jetara. Slobodni radikali mogu kemijski promijeniti masnoću u tijelu. Ovo se zove peroksidacija lipida. Slobodni radikali napadaju stanice membrane te mogu ozlijediti i eventualno i ubiti stanice. Ako se to dogodi jetrenim stanicama, to može dovesti do fibroze.
  • Ako je jetrena funkcija već narušena a to je dovelo do preopterećenja željezom, slobodni radikali mogu djelovati sa željezom i prouzročiti daljnja oštećenja.

Jetra je čuvena po svojoj sposobnosti regeneriranja, zbog čega onda regeneracija ne sprječava oštećenja u slučaju hepatitisa? U Grčkoj mitologiji sposobnost jetara da se sama obnovi je opisana u priči o Zeusovom kažnjavanju Prometeja; Bog Zeus, kralj svih bogova je naredio da se Prometej okuje za stijenu na Kavkazu kao kaznu zbog krađe svete vatre sa Olimpa i njeno dijeljenje sa ljudima. Zeus je svaki dan slao orla koji je jeo jetra od Prometeja. Po noći dok je orao spavao jetra od Prometeja je ponovo narasla tako da ju je orao ujutro mogao ponovo pojesti.

Hepatitis C se uobičajeno karakterizira degeneracijom kroz polagano ali progresivno stvaranje ožiljaka. Zbog čega se onda jetra ne može sama oporaviti kod HCV? Jetra ima dva odgovora na štetne tvari koje imaju sposobnost oštećenja njezine stanične strukture. Ili postoji regeneracija sa kompletnom obnovom jetrene strukture i funkcije ili postoji stalno stvaranje ožiljaka ne jetrenom tkivu koje dovodi do oštećenja. Kada je jetra oštećena jednom jakom ozljedom, vrlo je vjerojatno da će doći do regeneracije čak iako je zahvaćeno veliko područje. Ali ako se oštećenje konstantno događa što je slučaj kod HCV infekcije, jetra se sa time ne može efikasno boriti. Ona nema vremena da se dama potpuno zaliječi.

Faktori koji utječu na progresiju

Alkohol

Alkohol značajno ubrzava omjer u kojem hepatitis C oštećuje jetra. Istraživanje je jasno pokazalo kako je ozbiljnost jetrenog oboljenja kod osoba sa hepatitisom C puno veća među osobama koje konzumiraju alkohol. Ovo je viđeno kod omjera fibroze, razvoja ciroze, učestalosti karcinoma jetara i konačnog omjera preživljavanja. Studije su zaključno otkrile kako dnevna konzumacija alkohola od više od 4-5 jedinica značajno utječe na progresiju. Da li je sigurno konzumirati bilo koji alkohol još uvijek nije sigurno ali doktori općenito savjetuju ljude sa hepatitisom C da se potpuno suzdrže od alkohola.

Dob

Osobe starije od 40 godina su progresivno podložnije bržem omjeru fibroze. To je zbog smanjenja protoka krvi u jetrima koji se događa staranjem (što znači da jetra ne funkcionira na optimalnom nivou). Starošću se također nivo imuniteta smanjuje te također sposobnost osoba da potpuno iskoriste antioksidante. Ovo vrijedi bez obzira da li ste bili inficirani sa hepatitisom C nakon 40 ili ste imali već neko vrijeme oboljenje.

Spol

Bez obzira na starost muškarci su podložniji bržoj progresiji ka cirozi nego li žene. Vjeruje se kako je to zbog toga što estrogen sprječava razvoj nekih aspekata fibroze. Progresija ožiljaka se može ubrzati kod žena nakon menopauze kada se nivo estrogena smanjuje.

Manjak antioksidansa

Zdrava jetra je opskrbljena sa velikim opsegom antioksidanta. Ove kemikalije štite jetra od štetnih učinaka slobodnih radikala koji su nusproizvod i otpad iz staničnih i metaboličkih procesa. Kod kroničnih oboljenja jetara čini se kako postoji značajan manjak antioksidanta. Ovo je važno zbog toga što višak slobodnih radikala bez kisika mogu stvoriti stanje poznato kao oksidativni stres koje je povezano sa progresijom fibroze.

Ko-infekcija sa HIV i hepatitisom B

HIV i HCV ko-infekcija uzrokujubržu progresiju oštećenja jetara. Istraživanje provedeno u SAD je također ukazalo kako u nekim slučajevima ko-infekcija HIV i HCV genotipom 1a može također ubrzati progresiju prema AIDS.
Ko-infekcija sa HBV može povećati mogućnost razvoja karcinoma jetara.

Masna jetra

Ako se nije u mogućnosti odgovarajuće metabolizirati, dolazi do nakupljanja masnoće u jetrima. Ovo se uobičajeno događa zbog oštećenja jetara ili prekomjernog uzimanja masnoće kroz prehranu. Ovo se naziva „steatoza“. Ovo nakupljanje masnoće može također prouzročiti upalu koja može dovesti do stvaranja ožiljaka.

Zadnji stadij jetrenog oboljenja


Ciroza je proces u kojem su oštećene ili mrtve jetrene stanice zamijenjene sa tkivom ožiljka. Prekomjerna formacija tkiva ožiljaka narušava protok krvi kroz jetra. Ovo dodatno uništava stanice i uzrokuje gubitak funkcije jetara.

Dekompenzirana ciroza je stanje kada su ožiljci na jetrima toliko rašireni da dio jetara koji još uvijek normalno funkcionira ne može više kompenzirati dijelove koji su oštećeni. Na ovom stadiju jetra će imati nodule tkiva ožiljaka koji su vidljivi na ultrazvuku. Jetra će biti smanjene veličine i više neće biti u mogućnosti provoditi svoje osnovne funkcije. Jednom kada dođe do dekompenzirane ciroze, ozbiljne komplikacije su skoro neizbježne. U tim slučajevima se događa veliki omjer hospitalizacije bolesnika.

Sve do nedavno se smatralo kako liječenje osoba sa HCV induciranom dekompenziranom cirozom sa pegiliranim interferonom nije vrijedno truda. To je bilo zbog malog omjera odgovora, rizika od ozbiljnih nuspojava te mogućnosti da tretman može ubrzati propadanje jetara. Nedavne studije su ukazale kako ovaj oblik tretmana može pomoći kod onih koji nisu prije bili liječeni i koji trenutno malo opcija osim transplantacije jetara.

Izvještaj objavljen na EASL 2011 (European Association for the Study of the Liver) je ukazao kako pacijenti sa uznapredovanom fibrozom jetara imaju veće šanse za postizanje dobrih rezultata u tretmanu kada ima je dodan Boceprevir standardnoj terapiji.

Sada postoji značajna stručnost u provođenju transplantacije jetara kod HCV pacijenata. Omjer preživljavanja je približno 70% nakon pet godina. Ali manjak raspoloživih donatora znači da se transplantacija ponudi samo pacijentima kod kojih se smatra da jetra neće potrajati duže od godine dana.

Sveukupni rizik od razvoja hepatocelularnog karcinoma (HCC) kod osoba sa HCV je relativno mali. Uobičajeno prođu desetljeća nakon infekcije a on je skoro isključivo ograničen na osobe kod kojih se već razvila fibroza. Trenutno ne postoje točne brojke koje pokazuju broj osoba sa HCV kod kojih će se razviti karcinom jetara. Ipak, čini se kako svake godine kod približno 5% osoba sa cirozom dođe do razvoja HCC.

Jednom kada se karcinom jetara razvije, omjer preživljavanja je vrlo mali. Malo je vjerojatno da će netko sa karcinomom jetara preživjeti više od pet godina osim ako se ne podvrgne operativnom zahvatu koji će odstraniti karcinom ili transplantaciji jetara. Operacija je moguća jedino ako se karcinom nije proširio izvan jetara. Nadalje, trenutne upute za transplantaciju navode kako doktor može sugerirati transplantaciju ako imate:

  • Samo jedan tumor koji je manji od 5cm u promjeru
  • Do 3 tumora ako su manji od 3cm u promjeru
  • Jedan tumor veličine 5-7 cm koji nije narastao u zadnjih 6 mjeseci

Ovo je razlog zbog kojeg osobe sa cirozom trebaju ići na pregled za karcinom svakih 6 mjeseci. Otkrivanje tumora u ranom stadiju značajno povećava šanse za oporavak.

Simptomi


Ne postoji uobičajeni skup simptoma za hepatitis C. Kod nekih osoba simptomi su toliko jaki da značajno utječu na kvalitetu života dok ostali ih ne moraju uopće imati. Ponekad će biti teško zamjetni ali za puno osoba oni će se pojavljivati i nestajati a njihova ozbiljnost će varirati. Osobe koje su se izliječile sa tretmanom, kada se počnu bolje osjećati često kasnije shvate da su imali simptome. Simptomi povezani sa kroničnim stadijem oboljenja mogu uključivati:

  • Umor sa snom koji nije donio osvježenje
  • Depresiju
  • Glavobolje
  • Probleme sa kratkoročnom memorijom
  • Teškoće sa koncentracijom
  • promjene raspoloženja
  • Probleme sa probavom
  • Bolovi u zglobovima i mišićima
  • Simptomi slični gripi
  • Neugoda ili bol u predjelu jetara
  • Bol u abdomenu
  • Svrab

Većina istraživanja se fokusirala na traženje oštećenja jetara nego li na simptome povezane sa ekstra hepatičnim oboljenjem (oboljenja izvan jetara). Tek je nedavno medicinska profesija počela prihvaćati kako su simptomi povezana oboljenja u stvari prouzročena virusom iako je razlog za to još uvijek nejasan.

Simptomi koji nisu direktno povezani sa oštećenjem jetara ili sa bilo kojim povezanim oboljenjem koje može prouzročiti virus se navode od strane doktora kao „ne-specifični simptomi“. Uzroci puno ovih ne-specifičnih simptoma nisu jasni ali postoje neki dokazi koji pokazuju kako hepatitis C može preskočiti barijeru krv/mozak i inficirati živčano tkivo u mozgu. Ovo bi moglo pružiti objašnjenje za neke od simptoma.

Jedna studija je pokazala kako su umor, depresija i osjećaj bijesa puno ozbiljniji kod oboljelih od HCV nego li kada su ti simptomi doživljeni kod osoba sa kroničnim oboljenjima koja nisu vezana uz jetra.

Poteškoće i koncentraciji i pamćenju (zbunjenost i smanjena sposobnost memoriranja) su prijavljeni kod puno osoba sa hepatitisom C. Usporedba između osoba sa kroničnim hepatitisom C i osoba koje su izliječene pokazuje veće smanjenje mentalne koncentracije kod osoba a kroničnom HCV infekcijom. HCV je otkriven u moždano-kičmenoj tekućini te se vjeruje kako je to povezano sa poteškoćom u koncentraciji i pamćenju. Ova studija otkriva nekoliko stvari koje sugeriraju postojanje dodatnog, skrivenog mehanizma za narušenu kognitivnu funkciju:

  • Osobe sa HCV pokazuju više narušene mentalne sposobnosti nego li one koji su izliječile infekciju.
  • Omjer kolina/kreatina viđen prilikom MRI skeniranja mozga je bio veći u ovoj grupi. Značajno veći omjer je također bio pronađen u bijeloj tvari i bazalnom gangliju mozga kod osoba sa HCV za razliku od HBV
  • Obdukcija tkiva mozga je pokazala HCV replikaciju
  • HCV je otkriven u moždano-kičmenoj tekućini kod 8 od 13 osoba sa HCV

Žutica

Žutica je uobičajeni znak dekompenzirane ciroze. Ona utječe na samo mali broj pacijenata za vrijeme akutne faze hepatitisa te na vrlo malo pacijenata za vrijeme kroničnog hepatitisa C. Pojava žutila kože te očiju dolazi od pigmenta bilirubina. Ovaj pigment daje žući njezinu zelenu/žutu boju. Ona se formira za vrijeme razlaganja starih krvnih stanica. Ako jetra izgubi sposobnost uklanjanja pigmenta žući, on se nagomilava u krvi i koži. Zatim požute bjeloočnice, koža dobije žutu nijansu, urin postane smeđ a stolica bijela.

Ekstra hepatične komplikacije HCV

Ekstra hepatični poremećaji se događaju izvan jetara. Ali za osobe sa hepatitisom C uzrok za njihov nastanak može biti virus. Postojanje kronične HCV infekcije ne znači da će se ti poremećaji razviti alipostonji rizik. Neki od njih uključuju:

  • Suhoća mukozne membrane koja je obloga kapcima i vanjska obloga oka prouzročena nedostatkom izlučivanja suza (Keratoconjunctivitis Sicca)
  • Suhoća usta i očiju i osjećaj pijeska u očima. Ovo je prouzročeno progresivnim uništavanjem znoja, sline i suznih žlijezda (oblik konjunktivitisa zvan Sjorgensov sindrom).
  • Ravne, svrabljive mrlje na koži koje se uobičajeno mogu pronaći na zglobovima, goljenicama, nižem dijelu leđa, genitalijama i ponekad skalpu (lichen planus).
  • Upale malih krvnih žila u bubrezima koje se koriste za filtriranje otpada (glomerulonefritis)
  • Osjetljivost na svjetlo što dovodi do plikova i ulceracije na koži u područjima kao što je lice, uši i zadnji dio ruku (porfirija cutanea tarda).

Autoimuna disfunkcija štitnjače

Štitna žlijezda je najveća od svih endokrinih žlijezda. Ove žlijezde izlučuju hormone direktno u krvotok. Glavna funkcija štitne žlijezde je povećanje omjera u kojem tjelesne stanice kemijski reagiraju, posebno energije i proteinske reakcije. Ova dva uvjeta su povezana sa HCV infekcijom kada imunološki sistem može ili napasti ili stimulirati rad štitnjače. Pretjerana proizvodnja štitnjače (hipertireoza) može prouzročiti nesanicu, gubitak težine, lupanje srca i naticanje gležnjeva. Premalo aktivna štitnjača (hipotireoza) može prouzročiti mentalnu i fizičku tromost. Sa hepatitisom C autoimuna disfunkcija štitnjače je više učestala među ženama. Tretman također može potaknuti loš rad štitnjače. Za vrijeme tretmana biti će vam redovito provjeravan rad štitnjače.

Krioglobulinemija

Ovo je poremećaj kod kojega izuzetno povećani proteini mogu prouzročiti oštećenje kože, nervnog sistema i bubrega. Simptomi uključuju blagi umor, bol u zglobovima ili svrab i povećanu osjetljivost na temperaturne promjene. Povremeno ljudi sa krioglobulinemijom razviju upalu krvnih žila (vaskulitis). Ovo može prouzročiti ljubičaste lezije na koži (purpura) ili utrnuće ruku i stopala ili Raynaudov sindrom kada ruke pobijele, zatim poplave te pocrvene od konstrikcija i dilatacija krvnih žila.

Ne-hodgkinov limfom

Limfom je karcinom stanica u limfnom sistemu (dio tjelesnog imunološkog i eliminacijskog sistema). Postoje dva glavna oblika limfoma. Jedan se zove Hodgkinovo oboljenje (po Dr Hodgkinu koji ga jeprvi opisao). Drugi se zove Ne-hodgkinov limfom ili NHL. NHL predstavlja grupu od približno dvadeset oblika karcinoma koji utječu na limfni sistem u tijelu. HCV se često nalazi u limfnom sistemu u vrlo malim količinama.
Zbog mišljenja kako HCV samo inficira jetra, sve do nedavno nije bila utvrđena povezanost između njega NHL. Ovoje rezultiralo slučajevima limfoma koji nisu bili prijavljeni.
Primarni simptomi limfnih oboljenja su:

  • Bezbolno oticanje lmfnih čvorova, uobičajeno na vratu, pazuhu i preponama
  • Prekomjerno znojenje ili temperatura
  • Konstantni svrab po cijelom tijelu
  • Gubitak težine i apetita.

Limfom se otkriva biopsijom sumnjivog limfnog čvora. Poznato je već neko vrijeme kako su osobe inficirane sa HCV i dugotrajnom krioglobulinemijom u većem riziku od NHL. Također je poznato da se NHL razvije kod osoba sa HCV koji ne boluju od krioglobulinemije. Još uvjek nije poznat točan mehanozam koji je uključen u limfom povezan sa HCV.

Otpornost na inzulin i dijabetes

Otpornost na inzulin je stanje kada u krvi postoji previše inzulina. Stanice krvi koje normalno apsorbiraju inzulin ga počnu odbijati. Ovo rezultira time da vaše tijelo nje u mogućnosti apsorbirati ili odgovarajuće procesuirati šećere. Točan mehanizam inzulinske rezistencije i povezanost sa hepatitisom C nije poznat. Moguće je kako je inzulinska otpornost rana nepravilnost koja dovodi di dijabetesa tip 2 kod osoba sa HCV. Neke osobe su također razvile dijabetes kao rezultat tretmana.

Oboljenje žučnog mjehura

Neke osobe sa hepatitisom C će imati probleme sa žućnim mjehurom. Ovo uzima oblik upale i bola uzrokujući mučninu i moguće povraćanje te poteškoće u konzumiranju određene hrane, posebno masne hrane. Mogu se razviti žučni kamenci ali ne u svim slučajevima. Nije neuobičajeno za osobe sa hepatitisom C da im se kao rezultat toga odstrani žučni mjehur.

Artritis

Kod nekih rijetkih slučajeva različiti oblici artritisa su bili povezani sa HCV infekcijom. Najčešći oblik povezan sa hepatitisom C je reumatoidni artritis (RA). Osobe sa HCV često imaju povećani nivo reumatoidnog faktora u krvi. Smatra se kako to može biti okidač za razvoj reumatoidnog artritisa. RA uobičajeno utječe na sinovijalne zglobove. To su zglobovi sa među prostorom kojije popunjen tekućinom zvanom sinovijalna tekućina. Većina zglobova u tijelu je ovog oblika. RA uzrokuje da se membrane u ovim zglobovima previše povećaju što dovodi do upale obloga zglobova. Simptomi uključuju bol, oticanje, crvenilo i ukočenost.

Kako dolazi do progresije stanja, napadajući proteini mogu oštetiti okolnu hrskavicu, tetive i kosti utječući na pomicanje zglobova. Općenito se smatra kako HCV povezan sa RA predstavlja autoimuno oboljenje koje rezultira s time da antitijela počinju napadati normalno tjelesno tkivo. Neki doktori također smatraju kako bi to moglo biti blisko povezano sa oštećenjem jetara. Čini se kako činjenica da stanje uobičajeno utječe na osobe koje su razvile cirozu podržava ovu teoriju.

Tretman može predstavljati problem zbog toga što neki anti-upalni lijekovi koji se koriste za liječenje autoimunih oboljenja vrše supresiju imunološkog sistema. To može dovesti do povećane replikacije virusa. Još jednu zabrinutost predstavlja to što mnogi od lijekova korištenih za liječenje RA se metaboliziraju u jetrima. Postoji dokaz kako tretman lijekovima koji smanjuju viremiju također smanjuje simptome artritisa.


Funkcije jetara

Bilo bi teško precijeniti važnost jetara za normalno funkcioniranje ljudskog tijela. Jetra su stvarno izuzetan organ. Jetra djeluju kao postrojenje za preradu, baterija, filter, skladište i distribucijski centar, sve u jednom. Broj i opseg djelovanja i funkcija koje provodi je zapanjujući:

  • Ona transformira hranu koju jedemo u energiju za izgradnju stanica i tkiva u tijelu
  • Ona detoksificira sve otrovne kemikalije koje ulaze u tijelo kao što su alkohol, lijekovi i zagađivači
  • Ona skladišti vitamine, masnoće, šećer, minerale i šalje ih na ona mjesta u tijelu gdje su potrebni.
  • Ona proizvodi probavni sok zvani žuč koji razlaže masnoće tako da ih tijelo može apsorbirati
  • Ona proizvodi hormone koji reguliraju seksualnu želju i funkciju
  • Ona je uključena u toliko aktivnosti da energija koju kreira zagrijava tijelo kroz koje prolazi što pomaže održavanju tjelesne temperature

Imunološki sistem, probavni trakt, bubreg,mozak i kardiovaskularni sistem, svi oni ovise o zdravoj i funkcionalnoj jetri. Zbog toga jetreno oboljenje kao što je hepatitis C može imati tako raznolike simptome. Zbog toga što jetreno oboljenje može potencijalno utjecati na sve glavne tjelesne sisteme i organe, vrlo je važno razumjeti kako radi i kako se trebamo o njoj brinuti.

Lokacija jetara

Jetra je locirana pod rebrima na desnoj strani tijela. Ona je položena odmah ispod pluća, iznad dijafragme na koju je naslonjena. Dijafragma je mišić ispod pluća koji regulira disanje. Jetra je djelomično zaštićena rebrima.     

Jetra je najveći organ u tijelu.  Oblikom je slična kriški a težina joj je između 1.2 i 1.5 kg. Veličine je približno 13cm u promjeru i približno 18cm u dijagonali. Ona je podijeljena u dva glavna dijela, lijevi i desni. Vlaknasti ligamenti odvajaju dva dijela na dnu. Desni dio je veći od dva i ima svoja dva manja dijela. Svi dijelovi jetara izvode iste funkcije. Cijela jetra je oklopljena u zaštitnu fibro-elastičnu ovojnicu zvanu „Glisonova kapsula“.

Kako jetra radi

Hepatobilijarni sistem

Jetra je naslonjena na žučni mjehur. Jetra izlučuje žuč u hepatični kanal. Žuč onda otječe u žučni mjehur gdje se stornira prije otpuštanja u dvanaesnik za vrijeme probave. Jetra, žučni mjehur i hepatični kanal su zajedno poznati pod imenom hepatobilijarni sistem. Gušterača također izlučuje probavne sokove u dvanaesnik i ponekad se smatra pomoćnim dijelom hepatobilijarnog sistema.

Opskrba jetara krvlju

Zbog toga što je prožeta krvlju jetra je crveno smeđe boje. Svake dvije i po minute 4 litre krvi prođe kroz kompliciranu mrežu arterija, vena i kapilara u jetrima.

Za razliku od bilo kojeg drugog organa u tijelu, jetra se opskrbljuje krvlju sa dva izvora:

  • Najveća količina krvi (približno 75%) dolazi kroz sistem portalne vene. Ovo je mreže krvnih žila koje transportiraju krv kroz crijeva, stomak, slezenu i gušteraču, prolazeći kroz portalnu venu te zatim u jetra. Svi proizvodi probave od hranjivih sastojaka do toksina prolaze kroz jetra ovim putem. Slezena otpušta željezo koje se uzima iz uništenja crvenih krvnih stanica kako bi ih jetra upotrijebila.
  • Druga opskrba krvi dolazi kroz hepatičnu arteriju koja isporučuje visoko oksigeniranu krv iz pluća. Jednom kada je jetra de-oksigenirana i procesuirala krv ona je transportirana u centralnu jetrenu hepatičnu venu. Ona zatim napušta jetra i putuje u srce.

Portalna vena i hepatična arterija ulaze u jetra kroz procijep zvan porta hepatitis prije nego li što se podijeli u grane u lijevi i desni dio jetara.

Unutar jetara

Hepatociti

Primarne i najučestalije stanice jetara (koje čine 90% jetrenih stanica) se zovu hepatociti. Ove visoko sofisticirane stanice obavljaju većinu glavnih funkcija koje obnaša. Hepatociti su svi jednaki. Višestruki zadaci koje jetra obavlja nisu podijeljeni ili dijeljeni među njima. Hepatociti su sposobni provoditi istu funkciju.

Hepatociti su podijeljeni u grupe ili serije koje formiraju režnjeve (lobule). Oni su funkcionalne jedinice jetara. Postoji skoro milion režnjeva u jetrima.

Svaki režanj je organiziran oko centralne vene. Tanjurići ili trake hepatocita strše iz središnje žile poput žbica kotača. Na vanjskoj strani svakog režnja su ogranci od portalne vene i hepatične arterije.

Mali krvni kanali zvani sinusoidi se granaju od ovih ogranaka portalne vene i hepatične arterije kroz režnje. Svaka stanica u režnju se kupa o ovom protoku krvi. Postoji više od milijardu sinusoida u jetrima. Posljedica ovako složenog sistema je da krv vrlo sporo protječe kroz sinusoide. Ovo daje vremena jetrenim stanicama da uzmu što trebaju iz krvotoka i izvezu druge proizvode.

Sinusoidi su povezani tkivom načinjenim od endotelijalnih stanica. Ostale stanice u sinusoidama uključuju Kupfferove stanice, Pitt stanice i zvjezdaste hepatične stanice ili masne stanice.

Kupfferove stanice uklanjaju ostarjele i oštećene crvene krvne stanice te napadaju i neutraliziraju bakterije i viruse.  Pit stanice su oblik imunoloških stanica zvanih „prirodne stanice ubojice“. Pod određenim okolnostima hepatične zvjezdaste stanice mogu proizvesti kolagensko vlakno što dovodi do ožiljaka ili fibroze.

Bilijarni sistem

Prolazeći kroz režnjeve a paralelno sa sinusoidima su mali kanali zvani kanalikuli. Žuč koju su proizveli hepatociti utiče u ove kanalikule i zatim odlazi izvan režnjeva. Onda utječe u dijelove žučnih kanala koji je odvode u znatno veće kanale sve dok ne stigne u lijevi i desni hepatični kanal. Ovo su zadnji kanali izvan jetara od svakog režnja. Oni se udružuju izvan jetara u zajedničkom hepatičnom kanalu. On ju odvodi u žučni mjehur gdje se pohranjuje sve dok ne postane potrebna za probavu masnoća.

Limfa

Jetra također proizvode limfu koja regulira ravnotežu tekućine u tijelu.  Limfa je bezbojna tekućina koja protječe kroz mrežu kanala zvanih limfni sistem. Približno pola limfe koja se napravi u tijelu je napravljena u jetrima. Tekućina iz tkiva jetara protječe u područja između sinusoida i hepatocita zvani perisinusoidalni prostor gdje se formira limfa. Ona zatim protječe kroz male limfne kanale te vani u glavni tjelesni limfni sistem.

Kako se jetra drži na okupu

Sinusoidi, limfni kanali i žučni kanali su sadržani i podržani vezivnim tkivom. Ovo se tkivo grana i prostire kroz cijela jetra. Ovo tkivo pruža mrežu podrške okolo i kroz koje su nanizani različiti kanali. To također odvaja svaki režanj od susjednog. 

Kako HCV utječe na rad jetara

 

Detoksikacija

 

Najznačajniji pritisak s kojim se jetra mora suočiti dolazi od kemikalija koje je čovjek napravio kao što je benzin, konzervansi, zagađivači, dim cigareta, rekreacioni narkotici i lijekovi. Skoro sve što jedemo, udišemo ili unosimo u tijelo mora biti detoksificirano od strane jetara.
Jetra ima različite načine ophođenja sa toksinima kao što je njihovo razlaganje na sigurne supstance, eliminirajući ih preko žuči ili prepakiranjem u sigurniji oblik. Kao posljednji oblik zaštite, jetra će čak pohraniti toksine u sebe kako bi zaštitila ostatak tijela.
Jetra filtrira otrove kroz sinusoidne kanale koji su obloženi sa imunološkim stanicama zvanim Kupferove stanice. One obuzimaju toksine, probavljaju ih te ih izlučuju. Taj proces se zove fagocitoza.
Zbog toga što je većina kemikalija relativno nova proći će tisuću godina prije nego li što se naše tijelo pripremi na njih. Ako jetra ne može shvatiti što sa njima treba uraditi ona ih jednostavno pohrani, često u masnom tkivu. Ovaj proces je potencijalno opasan za jetreno tkivo.

Regulacija hormona

 

Jetra reguliraju ravnotežu seksualnih hormona, hormona štitnjače, kortizona i ostalih adrenalinskih hormona. Ona pretvaraju ili uklanjaju prekomjerne hormone iz tijela. Ako to jetra ne može obaviti postoji rizik od emocionalne neravnoteže. Nivo leukocita i antitijela se također može smanjiti što može dovesti do narušavanja imuniteta čineći nas podložnijim na infekcije.
Ove vrste hormonalnih poremećaja su učestale među kroničnim jetrenim oboljenjima:

Seksualna želja i funkcija

a) Seksualna želja zavisi o osjetljivoj ravnoteži hormona.
Ako je ova ravnoteža poremećena hepatitis C virusnom infekcijom (HCV) tada i muškarci i žene mogu patiti od gubitka libida. Kod muškaraca može doći do povećanja nivoa estrogen koji može utjecati na seksualnu funkciju. Žene mogu patiti od nepostojanog nivoa hormona koji uzrokuje ozbiljne PMS simptome.

Umor koji virusna infekcija može prouzročiti može neke osobe učiniti preumornim da bi bili zainteresirani za seks što može dovesti do frustracije i mračnog raspoloženja.

b) Adrenalin
Različiti pritisci modernog života mogu dovesti do prekomjerne proizvodnje hormona stresa, adrenalina. Jetra je odgovorna za ravnotežu i uklanjanje adrenalina. Ako ne može održavati proizvodnju hormona stresa, ona je prisiljena uskladištiti ga, često i do godinu dana. Prisutnost pohranjenog adrenalina u jetrima može dovesti do emocionalne nestabilnosti kao i do narušavanja imunološkog sistema te utjecati na tjelesnu sposobnost da se bori sa virusom. Važno je naučiti i identificirati stres.

Proizvodnja limfe

 

Limfa je bezbojna tekućina koja cirkulira u tijelu kroz mrežu kanala. Ovi kanali su prošarani sa lifnim čvorovima u kojima imunološke stanice neutraliziraju bakterije i patogene. Ovo se zove limfni sistem p predstavlja važan dio tjelesnog imunološkog sistema.

Limfa također prenosi proteine, natrij, kalij i ostale minerale kroz tijelo.

Oko trećina limfe koja je potrebna tijelu se proizvodi u jetrima. Limfa proizvedena u jetrima se odvodi u abdomen i limfne kanale. Iako jetra sama po sebi nema lifne čvorove, HCV može inficirati limfni sistem uzrokujući naticanje limfnih čvorova.

Pohrana

 

Jetra djeluje kao skladište za neke vitamine, minerale i glukozu. Ovo pruža vitalan izvor energije tijelu koji jetra transformira u glikogen zbog efikasnije pohrane. Jetra pohranjuje vitamine i minerale kako bi poslužili kada dođe do njihova manjka. Ona može pohraniti dovoljno vitamina A i vitamina B12 za četiri godine te dovoljno vitamina D za četiri mjeseca.

Vitamini

 

Vitamini su grupa organskih sastojaka koji djeluju kao katalizatori u različitim kemijskim reakcijama. Vitamini pokreću reakcije te ih ubrzavaju. Sastojak postaje klasificiran kao „vitamin“ kada njegov manjak prouzrokuje oboljenje. Usprkos popularnom vjerovanju vitamini ne pružaju direktnu energiju.

Kao katalizatori, oni su potrebni za oslobađanje energije iz proteina, masnoća i ugljikohidrata. Oni su esencijalni za normalan rast i razvoj te posebno važni za zdravo funkcioniranje crvenih krvnih stanica, hormona, genetskog materijala i nervnog sistema.

Jetra pohranjuje vitamine A, D, E, K i B12. Prva četvorica od ovih su topivi u mastima. To znači kako je žuč koja se izlučuje za vrijeme probave neophodna za njihovu apsorpciju tako da ih tijelo može iskoristiti. Ako je proizvodnja žuči kompromitirana oštećenjem jetara to može utjecati na apsorpciju ovih vitamina.
Kada se uzimaju multivitamini važno je osigurati da se preporučena doza vitamina topivih u mastima ne prekorači. Ako dođe do toga, to može rezultirati oštećenjem jetara.

Minerali

 

Jetra također pohranjuje željezo i bakar. Bakar je neophodan kao vitalan link za puno raznih tjelesnih kemijskih reakcija te za formiranje proteina u jetrima. On također ima ulogu u upotrebu zalihe željeza kada su potrebne.

Jetra i metabolizam

 

Riječ metabolizam dolazi od Grčke riječi „metabole“ što znači „promijeniti“. U odnosu na jetra to se odnosi na procesuiranje hrane probavljene od stomaka i crijeva za njenu višestruku upotrebu od strane tijela.
Mi dobivamo našu energiju i gradimo naše stanice i tkivo upotrebom energije dobivene razgradnjom tri glavne klase hranjivih tvari. To su ugljikohidrati (jednostavni i složeni šećer), lipidi (razne masnoće i ulja) i proteini (velike molekule koje se nalaze u biljaka i životinjskom tkivu a sastavljene od amino kiselina). Ovaj proces se zove metabolizam. Jetra igra važnu ulogu u razlaganju svh ovih oblika hranjivih sastojaka i njihovu konverziju u supstance koje su neophodne tijelu.

Metabolizam ugljikohidrata

 

Glukoza ili šećer u krvi se napravi kada se razlože ugljikohidrati. Ona je esencijalan izvor energije za sve stanice. Iako mi često jedemo u neredovitim intervalima, energija koja se dostavlja tjelesnim stanicama ostaje konstantna. Jetra igra ključnu ulogu u ovom procesu. Ako se apsorbira više glukoze nego li što je trenutno neophodno, višak se pretvara u supstancu zvanu glikogen. Nju tada uzima jetra radi lakše pohrane. Kada dođe do pada koncentracije glukoze u krvi a tijelo treba generirati više energije i topline, jetra konvertira glikogen nazad u glukozu. Ona se onda otpušta nazad u krv za transport svom ostalom tkivu.

Pohrana glikogena u jetrima je ograničena. Ali kada ponestane zalihe glikogena jetrene stanice počinju proizvoditi glukozu iz aminokiselina i ostalih ugljikohidrata.
Ako je sinteza i pohrana glukoze smanjena oštećenjem jetara to može utjecati na nivo šećera u krvi. To može dovesti do toga da u mišiće i mozak dolazi nedovoljna količine energije. Kao rezultat toga dolazi do umora, općenitog osjećaja lošeg stanja ili sporijeg razmišljanja i memoriranja.

Metabolizam masnoće

 

Masnoće ili lipidi se razlažu u jetrima za upotrebu u obliku energije. Zatim se premještaju u masno tkivo. Više od 90% tjelesne energije je tu pohranjeno te predstavlja glavni izvor pohranjene energije u tijelu.

Masnoće se ne mogu razgraditi u krvi i vodi pa jetra proizvodi posebne proteine koji prenose masnoće zvane lipoproteini. Ovi lipoproteini cirkuliraju u krvi prenoseći esencijalne masne kiseline između jetara i tjelesnog tkiva.

Jetra sama po sebi pohranjuje vrlo malo masnoće. Kronični hepatitis C može dovesti do akumulacije masnih naslaga na jetrima. Ovo stanje se zove „steatoza“. Smatra se kako je povezana sa povećanom progresijom fibroze i uznapredovanim oštećenjem jetara. To također može uzrokovati smanjeni odgovor na hepatitis C tretman.
Lipoproteini također prenose kolesterol. Iako kolesterol ima određenu „nezdravu“ reputaciju, on je još uvijek neophodan za ispravno funkcioniranje tijela. On se koristi za pravljenje žučnih soli, sintezu vitamina D, pravljenje seksualnih hormona, pravljenje ostalih hormona za imunološki sistem te postupanje sa stresom. Kolesterol je također neophodan za zdravlje nervnih stanica i moga.

Kolesterol postaje problem jedino kada se nakuplja u tijelu na mjestima gdje ne bi trebao biti. Zdrava jetra osigurava njegov transport do tkiva gdje je neophodan i daleko od tkiva gdje nije potreban i može prouzročiti štetu. Ako jetra ne radi dobro ili je preopterećena kolesterolom, masne naslage koje sadrže kolesterol ne nagomilavaju na arterijama. Ovo skladištenje može prouzročiti opstrukciju protoka krvi te također dovesti do srčanog udara. One također mogu dovesti do nakupljanja kolesterola u žuči štomože rezultirati formiranjem kamenaca.

Sinteza proteina

 

Jetra je jedan od najvažnijih organa za izradu proteina. Ona proizvodi ili transformira milione proteinskih molekula svaki dan. Proteini su načinjeni od aminokiselina. Neke od ovih aminokiselina se već nalaze u tijelu. Ostale, koje se zovu esencijalne aminokiseline se mogu dobiti samo prehranom.

Proteini imaju puno vitalnih funkcija. Mi ih koristimo za rast i održavanje tjelesnog tkiva kao što su mišići, srce, bubrezi i zidovi krvnih žila. Jetra pravi stotine različitih proteina sa različitim funkcijama. Neki transportiraju vitamine i minerale u tijelu. Neki djeluju kao katalizatori za ubrzavanje metaboličkih reakcija (ovi proteini se zovu enzimi) dok ostali reguliraju sveukupni obrazac od svih ostalih različitih aktivnosti u stanici.

Sinteza proteina na koju utječe HCV

 

Albumin

Albumin je uobičajeno prisutan u velikim količinama u krvi. One se koristi za vezivanje hormona, određenih kemikalija i lijekova. Albumin također regulira izmjenu vode između krvi i tkiva. Ako koncentracija vode u tjelesnim tekućinama nije ista kao i u stanicama, postoji rizik da će tekućina iscuriti iz stanica. Za vrijeme našeg života jetra konstantno prati nivo pritiska kako bi osigurala ravnotežu. Ako jetra ne može sintetizirati dovoljno albumina može doći do nakupljanja tekućine u tkivu. Ovoje uobičajeno simptom povezan sa dekompenziranom cirozom kada se tekućina može nakupljati u gležnjevima, stopalima ili nogama (edema) ili u abdomenu (ascites).

Željezo

Jetra ga pohranjuje i otpušta u tijelo kada je potrebno. Samo po sebi željezo je toksično za tjelesne stanice pa ga tijelo pridružuje proteinu. U jetrima željezo je vezano za protein feritin.
Kada je jetreno oboljenje povezano sa povećanjem količine feritina u jetrima to može prouzročiti oštećenje tkiva i organa. Ovo se zove hemokromatoza.
Željezo je također neophodno za pravljenje hemoglobina. Ovo pomaže u transportu kisika u krvotok. Ako ne postoji dovoljno željeza za proizvodnju hemoglobina to može dovesti do letargije i anemije.

Konverzija amonijaka

Amonijak je toksična supstanca dobivena iz metabolizma proteina. Jetra konvertira amonijak u urea koja je razgradiva u vodi, nije toksična i izlučuje se bubrezima. Jetrena disfunkcija kod dekompenzirane ciroze može dovesti do nemogućnosti konverzije amonijaka koji se onda nakuplja u krvi.

Kompenzirana ciroza

Ciroza je opis velikog opsega ožiljaka na jetrima. Sa cirozom, ožiljci ili fibroza je napredovala do točke kada je struktura jetara postala promijenjena. Glatka struktura jetara počinje postajati kvrgava.

Kvrge (noduli) u području jetrenih stanica su postale odsječene od ostatka jetara kružnim područjima ožiljaka. Unutar tih područja jetrene stanice su se neuspješno pokušale regenerirati. Slobodni protok krvi kroz jetra tada počinje biti kompromitiran.

Kompenzirana ciroza znači kako je jetra još uvijek u mogućnosti nositi se tj. kompenzirati oštećenje i nastaviti provoditi većinu (ponekad i sve) njezine funkcije. Kao i fibroza, ciroza je rangirana od blage (u početku) i umjerene do ozbiljne. Ozbiljna ciroza može onda napredovati u dekompenziranu cirozu.

Omjer progresije ciroze je različit kod različitih osoba ali se čini kako nije povezan sa genotipom. Na progresiju utječu slični faktori kao i na fibrozu ali  ovom stadiju efekt alkohola na oštećenje jetara je čak i veći.

Jednom kada su razvili dekompenziranu cirozu puno osoba nema simptome koji se razlikuju od onih koje su imali za vrijeme kronične faze oboljenja. Puno osoba uopće nema simptoma. Općenito, osobe sa dobro kompenziranom cirozom imaju normalne jetrene funkcije za albumin, faktor zgrušavanja i bilirubin te čak i normalne jetrene enzime.

Također ne postoji dokaz portalne hipertenzije. Ali tijekom vremena i bez tretmana čini se kako kompenzirana ciroza neminovno napreduje u dekompenziranu cirozu. Kod nekih osoba može proći puno godina i one mogu umrijeti od ostalih nepovezanih uzroka. Studije sugeriraju kako godišnji omjer dekompenzacije među osobama sa hepatitisom C sa cirozom iznosi približno 4%.

Iz provedenih studij se čini kako kod prosječno 18% osoba sa kompenziranom cirozom dolazi do progresije u dekompenziranu cirozu nakon 5 godina. Nakon 10 godina ovaj omjer raste na 30%.

Kod osoba sa kroničnim stadijem hepatitisa C simptomi za vrijeme kompenzirane ciroze značajno variraju.

Slijedi lista simptoma koji su konkretnije povezani sa kompenziranom cirozom (u ovo mogu biti uključeni bilo koji drugi simptomi povezani sa hepatitisom C). To ne znači da će te ih neophodno imati ili ako ih imate, ne znači neophodno da imat cirozu.

Opći simptomi:

  • Umor i slabost (vjerojatno kao rezultat nedovoljno procesuiranih hranjivih sastojaka koje jetra procesuira)
  • Gubitak apetita
  • Mučnina i povraćanje
  • Nakupljanje tekućine u nogama i abdomenu
  • Gubitak težine
  • Sklonost nastanku ozljeda
  • Žutilo (požutjela koža i bjeloočnice)
  • Svrab
  • Osjetljivost na lijekove zbog smanjene sposobnosti jetara da ih deaktivira
  • Spider nevus (paukoliko prošireni kapilari). Ovo su mali kapilari vidljivi na površini vaše kože. Sve kapilare se granaju od jedne što podsjeća na malog crvenog pauka (mogu se pronaći samo iznad pojasa,uobičajeno na grudima, gornjem dijelu ruke, licu, vratu i gornjem dijelu leđa)

Steatoza (masna jetra)

Steatoza je nakupljanje masnoće unutar jetara. Ovo ponekad uzrokuje upalu jetara. Također je poznata kao „masna jetra“. Tek se nedavno počelo razumijevati značenje i povezanost steatoze i virusa hepatitisa C (HCV).

Postoje dva različita oblika steatoze kod osoba sa HCV. To su metabolička steatoza i HCV inducirana steatoza. Metabolička steatoza može dolaziti iz pretilosti, povećanog nivoa masnoća u krvi (hiperlipidemija), inzulinska otpornost i dijabetes tip 2. Ona je slična obliku masne infiltracije uzrokovane prekomjernom konzumacijom alkohola te je također pronađena u ne-alkoholnim masnim jetrima (Non-Alcoholic Fatty Liver - NASH). Metabolička steatoza nije potaknuta HCV. Kombinacija ovog oblika steatoze i i prisutnosti HCV može ipak dovesti do brže progresije stvaranja ožiljaka ili fibroze. HCV inducirana steatoza je infiltracija masnoće koja je direktno prouzročena prisutnošću virusa. Moguće je da osobe sa HCV imaju simultano oba oblika steatoze.

Iako se čini kako svi genotipovi mogu potaknuti steatozu, rizik od razvoja steatoze je značajno veći kod osoba sa genotipom 3.Postoji kompleksna reakcija između genotipa 3 virusa i jetrenih stanica, a te reakcije nema kod ostalih genotipa. Ovo stavlja ovu grupu u povećani rizik od razvoja steatoze. Približno 40% osoba sa hepatitisom C ima steatozu, u usporedbi sa približno 14-31% opće populacije. Ipak, 60-80% osoba sa genotipom 3 imaju umjerenu ili ozbiljnu steatozu.

Oba oblika steatoze  povećavaju rizik od progresije oboljenja HCV infekcije. Oni također smanjuju vjerojatnost odgovora na HCV tretman te mogu pridonijeti razvoju karcinoma jetara (HCC) kod osoba koje imaju cirozu. Važno je znati koji oblik steatoze imate kako bi se bolje liječili ili odlučili da li se podvrći tretmanu ili ne. Iako ne postoji direktni tretman za steatozu, redovito vježbanje i dijeta mogu značajno smanjiti količinu masnoće u jetrima. Za osobe sa genotipom 3, antivirusno tretman može često zamjetno smanjiti ili čak eliminirati steatozu ali e čini kako ovo ne vrijedi za ostale genotipove.

Metabolička steatoza

Uzrok metaboličke steatoze nje još uvijek potpuno razjašnjen. Za sada se zna da je povezan sa visokim indeksom tjelesne težine (mjerenje pretilosti), izmijenjenim nivoima masnoće u krvi (npr. trigliceridi, kolesterol), povećani nivo glukoze, otpornost na inzulin i dijabetes tip 2.
To stanje rezultira nakupljanjem kuglica masnoće u jetrima što je ponekad popraćeno upalom. Također nije potpuno jasno kako nagomilavanje masnoće oštećuje jetra. Predložene su brojne teorije mogućeg mehanizma:

  • Oksidativno oštećenje (kada visoko reaktivne molekule kisika kao što su slobodni radikali koji su proizvedeni kao rezultat normalnih staničnih reakcija međusobno djeluju sa ostalim molekulama oštećujući stanice i tkivo jetara).
  • Povećana osjetljivost na apoptozu (kada imunološki sistem uzrokuje smrt određenih stanica u pokušaju zaštite ostatka jetara)
  • Promijenjena regeneracija jetrenih stanica kada se jetrene stanice degeneriraju u deformirane stanice.

HCV inducirana steatoza

Za razliku od uobičajene steatoze ona je dva puta učestalija kod osoba sa HCV nego li kod opće populacije. Uzorci biopsija kod osoba sa HCV koje imaju steatozu imaju tendenciju pokazivanja kako se kako se masnoća akumulira oko portalnih područja prije nego li u sredini lobula jetara koje je uobičajeno u slučajevima sa ne-alkoholnim masnim jetrima. Ovo sugerira kako je virus taj koji to uzrokuje a ne drugi faktori.

Za osobe sa genotipom 3 sada je utvrđena povezanost između steatoze i virusa. Do 80% ljudi sa genotipom 3 ima umjerenu do ozbiljnu steatozu. Čini se kako se interakcija događa kompleksna između proteina jezgre genotipa 3 i jetrenih stanica što dovodi do steatoze. Ova interakcija nije viđena kod ostalih genotipa. Također se čini kako je ozbiljnost steatoze kod ovih pacijenata direktno povezana sa njihovom viremijom. Što je veća viremija to je veća količina steatoze. Ta povezanost nije primijećena kod ostalih genotipa.

Ponekad osobe sa genotipom 3 koje su postigle stalan virološki odgovor (SVR) sa tretmanom imaju jasno smanjenje a ponekad i kompletan nestanak steatoze. Ali, ako dođe do relapsa, ponovno se pojavi steatoza. Osobe sa ostalim genotipovima ne pokazuju poboljšanje nivoa steatoze nakon uspješnog tretmana.

Simptomi

Puno osoba sa steatozom nema simptoma. Simptomi koje osobe imaju su ne specifični a jetreni enzimi nisu neophodno povećani. Kao i kod fibroze, siguran način definiranja steatoze je biopsija jetara.

Steatoza i HCV progresija

Nije potpuno jasno da li metabolička steatoza ili HCV inducirana steatoza donose jednaki rizik od povećanja omjera progresije oboljenja. Dobro je poznato kako postoji sigurna povezanost između ozbiljnosti steatoze i opsega ožiljaka na jetrima. Nedavne studije su pokazale da je veća gradacija steatoze povezana sa većom gradacijom ožiljaka te sa bržim razvojem fibroze i ciroze.
Poznato je također da steatoza smanjuje vjerojatnost odgovora na HCV tretman. Ona također može doprinijeti razvoju karcinoma jetara (hepatocelularni karcinom – HCC) kod osoba sa cirozom. Nekoliko studija je odvojilo dva oblika steatoze kada su istraživali njezin učinak na progresiju fibroze kod osoba sa HCV. Sugerirano je ali ne i potvrđeno kako osobe sa genotipom 3 imaju oba oblika steatoze, kombinaciju koja može potaknuti ozbiljno napredovanje ciroze.

Steatoza i HCV tretman

Sve je više dokaza kako steatoza može smanjiti učinak tretmana. Neke retrospektivne studije su pokazale kako osobe sa steatozom imaju manje šanse za postizanje stalnog virološkog odgovora kada se uzmu u obzir ostali faktori koji mogu inducirati steatozu. Nakon prilagodbe za ostale kofaktore koji utječu na tretman (kao što su genotip, gradacija fibroze i viremija), jedna studija je otkrila kako je stalan virološki odgovor bio 18-32% manji kod osoba sa steatozom u usporedbi sa osobama bez steatoze.

Tretman za steatozu

Trenutno ne postoji tretman za steatozu. Ipak, postoje strategije koje pomažu u smanjenju količine masnoće u jetrima. Postaje očigledno kako su dijeta, vježbanje i održavanje zdrave težine važne strategije koje pomažu smanjiti te možda i eliminirati steatozu.
Nedavna studija je otkrila kako su pacijenti koji su sudjelovali u programu dijete i vježbanja kroz tri mjeseca smanjili stupanj steatoze i što je zapanjujuće, gradaciju fibroze.

HCV i karcinom jetara

Smatra se kako se u svijetu 25% hepatocelularnog karcinoma može pripisati virusu hepatitisa C (HCV). Nije jasna točna povezanost između HCV infekcije i karcinoma jetara. Još uvijek postoje sumnje da li stvarno HCV uzrokuje HCC. Trenutno medicinsko stajalište je da HCV vjerojatno stvara uvjete za razvoj HCC. Ti uvjeti su:

  • Prisutnost HCV u jetrima uzrokuje veliki preobražaj jetrenih stanica. Postoje dva uzroka za ovo. Prvo, virus konstantno ubija stanice i u pokušaju da ih nadomjeste, ostale jetrene stanice se multipliciraju. Drugi uzrok je programirano uništenje jetrenih stanica od strane imunološkog sistema. Ovo se radi u pokušaju zaustavljanja širenja virusa. Ovaj konstantni preobražaj jetrenih stanica može dovesti do gomilanja Nasumičnih DNA mutacija u stanicama. Neke od ovih mutacija mogu utjecati na dijelove stanica koje reguliraju staničnu reprodukciju. Ovo može dovesti do nekontroliranog rasta defektnih stanica.
  • Smatra se kako dio hepatitis C virusa može utjecati na mehanizam koji popravlja oštećenja na DNK unutar stanica.
  • Nedavno istraživanje je ukazalo kako HCV uništava gene koji su važni za obuzdavanje tumora. Osobe uobičajeno imaju dvije kopije ovoga gena koji se bori sa karcinomom. Čak i ako jedna kopija gena mutira, ostala zdrava kopija može normalno (ali ne i uvijek) kompenzirati za defektni gen. Ali ako je preostala dobra kopija izbrisana tijekom druge mutacije, sposobnost proteina sa uništava tumore je potpuno izgubljena.

Sve ove promjene mogu dovesti do transformacije nekih jetrenih stanica u maligne, kancerogene stanice.

Testovi na karcinom jetara

Test krvi

Hepatocelularni karcinom (HCC ili karcinom jetara) se ne može dijagnosticirati rutinskom pretragom krvi. Postoji samo jedan specifičan test krvi koji se može koristiti za dijagnosticiranje HCC. Ovaj test konkretno mjeri nivo alfa fetoproteina u serumu (AFP).

Nažalost, samo približno pola od svih tumora će dati povećano očitavanje AFP. Zbog toga normalan AFP test ne isključuje prisutnost HCC. Ovo se daljnje komplicira činjenicom kako je AFP također proizveden od strane razmnoženih jetrenih stanica tako da osobe sa cirozom i regeneracijom jetara vjerojatno mogu imati povećani nivo AFP. Kao posljedicu toga doktor će vjerojatno željeti pratiti da li je AFP nivo stabilan ili ne. Povećani nivo AFP vjerojatno ukazuje na HCC.

Čak i ako ne postoji detektabilan znak za HCC, osobe sa cirozom i nenormalnim nivoom AFP još uvijek imaju rizik od njegova razvoja. Svatko sa cirozom i povećanim AFP, posebno sa neprekidno rastućim nivoom AFP će vjerojatno razviti HCC ili već ima HCC koji nije otkriven.

Slikovni prikazi pregleda

Ne postoji samo jedna tehnika sa slikama koja će ispravno identificirati HCC. Svaka od postojećih tehnika ima svoje prednosti i nedostatke.

1) Ultrazvuk

Ultrazvuk je uobičajeno prvi test koji se provodi kod sumnje na HCC. Preciznost ultrazvuka puno zavisi o tehničaru ili radiologu koji ga obavlja. Neki iskusni operatori mogu biti u mogućnosti detektirati lezije (područja sa abnormalnim tkivom) veličine 0.5cm. Ostali mogu identificirati puno veće lezije. Ultrazvuk ima prednost jer nema ionizirajućeg zračenja i intravenskog kontrasta (ubrizgavanje kemikalija u tijelo u cilju poboljšavanja kontrasta prikaza slike). Cijena ultrazvuka je također manja nego li kod ostalih oblike skeniranja.

2) Kompjuterizirana tomografija (CT)

Kada se provodi sa agensom za pojačavanje kontrasta, CT skeniranje može biti osjetljivo kao i ultrazvuk. To je zbog toga što  agens poboljšava sliku arterijskog i venskog sistema. CT skeniranje puno manje ovisi o operatoru nego li ultrazvuk. On također ima prednost što daje sliku više područja u tijelu. CT skeniranje je znatno skuplje nego li ultrazvuk i izlaže osobe ionizirajućem zračenju.

3) Jetrena angiografija

U ovoj proceduri kateter se unosi u jetrenu arteriju a intravenski kontrastni materijal se ubrizgava u jetra. To može biti korisno za procjenu težih oblika lezija ali također uključuje rizik od ionizirajućeg zračenja, puknuće arterije i primjenu kontrastnog agensa. Jetrena angiografija se uobičajeno provodi kod osoba za koje se smatra da spadaju u visoko rizičnu skupinu ali koje nemaju nikakvih znakova HCC kod ostalih provedenih tehnika slikovnih pregleda. Ako se otkrije tumor u vrijeme angiografije, može se odlučiti na blokiranje arterije koja hrani tumor i prije ubrizgavanja lijekova protiv karcinoma u nju (kemoembolizacija).

4) Magnetska rezonanca – MR (Magnetic Resonance Imaging - MRI)

MR postaje sve popularnija za dijagnosticiranje jetrenih tumora. Kao i CT skeniranje ona može pregledati veliko područje grudi i abdomena u jednom pregledu. Ali zbog toga što nije uključeno ionizirajuće zračenje, pregled se može ponoviti puno puta sa malim rizikom. Tehnologija je napredovala do točke kada novi MR uređaju rekonstruiraju slike žučnog kanala, žučnog mjehura te arterija i vena u jetrima. Upotreba intravenskog kontrastnog agensa značajno povećava osjetljivost procedure ali također povećava cijenu. MR skupa a raspoloživost MR aparata je ograničena.

Biopsija jetara

Jedini precizan način za određivanje razlike između malignog i benignog rasta je njegov pregled uzimanjem uzorka tkiva i pregledom pod mikroskopom. Ova procedura se zove biopsija. Biopsija je smože provesti u isto vrijeme kada i ultrazvuk ili CT.

Laparoskopija

U ovoj proceduri kirurg postavlja instrument zvan laparoskop (takla, fleksibilna tuba sa kamerom i svjetlom na vrhu) u tijelo preko malog zareza u abdomenu. Laparoskopija omogućava kirurgu da pogleda direktno u jetra kako bi potražio znakove HCC.

Tretman za karcinom jetara

Tretman za karcinom jetara

Postoji puno izvješća o efikasnim terapijama sa lijekovima za hepatocelularni karcinom (HCC ili rak jetara), ali do sada ih je većina testirana na vrlo malom broju pacijenata. Ali kada se testiraju na velikom broju uz odgovarajuće kontrolirane studije, pokazuje se da imaju vrlo malu vrijednost.

Trenutno ne postoji kombinacija lijekova koja se pokazale kao efikasan lijek. Trenutni tretmani kao što je kemoembolizacija, ubrizgavanje alkohola u tumor ili radiofrekvencijska ablacija mogu pomoći kao palijativni tretmani. Palijativni tretmani su oni koji pružaju olakšanje ili smanjenje karcinoma ali ga ne izliječe.

Kurativni tretmani

a) Kirurško odstranjivanje tumora (jetrena resekcija)

Jetrena resekcija ima za cilj odstranjivanje tumora i okolnog jetrenog tkiva bez ostavljanja ikakvog tumora. Pošto je ova opcija uobičajeno ograničena na osobe sa odličnom jetrenom funkcijom, u idealnom slučaju bez ciroze, vrlo je malo ljudi prikladno za nju. Ovo je uobičajeno zbog toga što preostali dio jetara nije sposoban pružiti neophodnu podršku za život. Za pacijente čiji su tumori uspješno odstranjeni, petogodišnji omjer preživljavanja je između 21-57% (srednja vrijednost 37). Posve je jasno da je omjer preživljavanja kod pacijenata sličnim veličinama tumora i jetrenom funkcijom značajno različit ako je pružen palijativni tretman.

b) Transplantacija jetara

Za osobe koje imaju cirozu i HCC rana transplantacija jetara može biti efikasna. Ako je transplantat raspoloživ to je vjerojatno najbolja opcija. Ovoje posebno točno kod osoba sa tumorom manjim od 5cm veličine a koje također pokazuju znakove zatajenja jetara. Transplantacija se može predložiti ako: je jetreni tumor manji od 5cm u promjeru; do tri tumora sveukupno manje od 3cm promjera.; jedan tumor veličine 5-7cm koji nije porastao najmanje 6 mjeseci. Osobe sa malim karcinomom (manjim od 3cm) koji nije zahvatio krvne žile se općenito dobro oporave i imaju manje od 10% šanse od povratka HCC. Ipak, rizik od ponovnog pojavljivanja HCC se povećava sa veličinom originalnog tumora. Malo je vjerojatno da će se operirati tumor veći od 5cm. Kada se nakon transplantacije tumor ponovo pojavi, neupitno nakon toga u kratkom periodu dolazi do smrti.

Palijativni tretmani

a) Kemoembolizacija

Kemoterapija nije bila posebno uspješna kod liječenja primarnog karcinoma jetara. Drugi oblik kemoterapije zvan kemoembolizacija se čini efikasnijim. Ona se provodi davanjem kemoterapijskog lijeka direktno u tumor u jetrima. Omjeri odgovora na kemoembolizaciju imaju u kliničkim istraživanjima velike varijacije i smatra se kako variraju od 16-61%. Lijekovi se miješaju sa masnom supstancom koja pomaže da duže ostanu u jetrima što ih čini efikasnijim od standardne kemoterapije.

Cilj kemoembolizacije je uništavanje tumora. Postoje dva elementa tretmana. Prvi uključuje ubrizgavanje visoke koncentracije kemoterapijskog lijeka direktno u tumor prije presijecanja dovoda krvi tumoru (uz upotrebu malih kuglica ili gela). Povlačenjem dovoda krvi pomaže lijeku da duže ostane u jetrima te presiječe dovod hrane i kisika u tumor.

Kemoembolizacija je invazivna procedura i uobičajeno uključuje period boravka u bolnici. Kao i kemoterapija ima općenito dosta nuspojava. Najučestaliji lijekovi su doxorubicin i cisplatin.

Nuspojave koje su najučestalije sa doxorubicinom i cisplatinom su:

  • Privremeni pad broja krvnih stanica koje proizvodi koštana srž što uzrokuje
  • Povećani rizik od stjecanja infekcije zbog pada broja leukocita što dovodi do glavobolje bolova u mišićima, kašlja, suhog grla bolova prilikom mokrenja te osjećaja hladnoće i drhtanja.
  • Umor i nedostatak daha zbog pada broja crvenih krvnih stanica (anemija)
  • Lakše dobivanje ogrebotina zbog pada trombocita što može dovesti do krvarenja iz nosa, krvarenja iz desni nakon pranja zubi ili puno malih crvenih točkica na rukama i nogama (poznato kao petehija)

Ostale uobičajene nuspojave uključuju:

  • Umor (premorenost) za vrijeme tretmana – većini osoba se njihov nivo energije vrati na normalu u periodu od 6 mjeseci do godine dana
  • Mučnina i povraćanje – Ovo može početi nekoliko sati nakon primanja tretmana i trajati nekada i cijeli dan
  • Alopecija (gubitak kose) – ovoje privremeno a kosa nazad naraste nakon završetka tretmana
  • Suha usta i promjena u okusu
  • Promjene na koži – koža može potamniti ali se uobičajeno vrati u normalu nekoliko mjeseci nakon tretmana

Pacijenti se upozoravaju da ne zatrudne a kao mogući otac pacijent se upozorava da uzimanje doxorubicina ili cisplatina može oštetiti fetus u razvoju. Važno je koristiti efikasnu kontracepciju dok se uzimaju lijekovi te najmanje dva mjeseca nakon prekida njihova uzimanja.

Lijek se primjenjuje preko vrlo tankog katetera (duga tanka cijev) koja se uvodi u bedrenu arteriju u preponama. Kateter se uvodi mikroskopskom kamerom u glavnu arteriju u tijelu te onda u jetra preko jetrene arterije. Ogranci jetrene arterije koji hrane tumor se identificiraju regentskim snimkama. Nakon toga se kateter uvodi u područje tumora te se na posljetku ubrizgavaju lijekovi. Procedura traje dva sata. Ako je neophodno proces se može ponoviti nekoliko puta.

b) Perkutana injekcija etanola

Ovaj tretman uključuje injekciju alkohola ili octene kiseline sa iglom direktno u tumor. Vođena je ultrazvukom i uobičajeno se provodi pod lokalnom anestezijom. Alkohol ubija karcinom dehidrirajući tkivo i zaustavljajući protok krvi u karcinom. Ovaj oblik tretmana je najkorisniji za osobe koje imaju mali broj tumora koji u promjeru nisu veći od 3cm u promjeru. On se ne koristi za bilo koji tumor veći od 5cm. Ako tumor ponovo naraste tretman se može ponoviti.

c) Radiofrekvencijska ablacija (RFA)

Radiofrekvencijska ablacija (RFA) je uništavanje stanica karcinoma upotrebom topline. Toplina ubija stanice tumora a vrlo malo okolnog tkiva je zahvaćeno ovom toplinom. To je zbog toga što normalno jetreno tkivo može izdržati više topline nego li tkivo tumora. Mrtve stanice tumora se zamjenjuje tkivom ožiljka koje se tijekom vremena postupno smanjuje.

RFA je otvorila više mogućnosti za osobe sa HCC. Za osobe kod kojih se ne može primijeniti agresivni kirurški tretman zbog brojnih tumora, lokacija tumora u jetrima, problema sa cirozom ili nemogućnosti otklanjanja cijelog tumora istovremeno ostavljajući dovoljno normalnih stanica, RFA postaje dobra opcija.

Podaci o učinku RFA na omjer dugoročnog preživljavanja su vrlo rijetki. Postoji dovoljna količina dokaza kako RFA efikasno uništava tumore i ostavlja netaknutim zdravo tkivo. Ove koristi su najzamjetnije kod pacijenata sa cirozom i ranim stadijem HCC. Kod većine studija više od pola tumora se nije vratilo. Tretman se može koristiti više puta kako bi se liječili povratni jetreni tumori.

Procedura uključuje upućivanje električne energije direktno u jetreni tumor. Električna energija dolazi iz radiofrekvencijskog generatora struje preko kolekcije malih igala koje se stavljaju direktno na tumor,

Ultrazvuk se koristi da bi se igle precizno namjestile. Toplina (između 80-100C) topi tkivo u okolnom području. Procedura se može izvesti na nekoliko načina:

  • Pod lokalnom anestezijom postavljanjem igala preko kože na tumore. Ovo je najmanje invazivna metoda
  • Laparoskopski kada se igle stavljaju u tanku cijev preko malih rupa u abdomenu pod sedativima ili anestezijom
  • Pod općom anestezijom za vrijeme otvorne operacije

RFA je najbolje primjenjiva za tumore manje od 3cm jer postoji limit veličine tkiva koje može biti liječeno sa trenutnom opremom. Ona može biti korištena za liječenje manjih tumora i može se ponavljati. Ako je tumor vrlo blizu glavnih krvnih žila malo je vjerojatno da će RFA biti primjenjiva zbog rizika od ozbiljnog krvarenja. Smatra se da je tretman siguran i da se dobro podnosi. Moguće nuspojave su bol i povremena temperatura.

Mobilni InfoHep Centar

Mobilni InfoHep Centar je prerađeno kombi vozilo opremljeno za pružanje zdravstvenih usluga na terenu. Njegovim radom, a u suradnji sa stručnjacima regionalnih Zavoda za Javno Zdravstvo i bolničkih centara diljem Republike Hrvatske, po prvi put kompletna i izvrsna usluga (povjerljivo i anonimno savjetovanje i testiranje, pretraga jetre elastografijom te zakazivanje termina kod liječnika specijaliste) dovodi se na teren korisnicima.

Pročitaj više
info-icon
info-icon

PODRŠKA

PRIMATELJ:
ime - HEPATOS
adresa - Doverska 29, 21 000 Split
banka - Splitska banka
IBAN - HR42 2330003-1100069060

PODRŠKA

Na ovom mjestu ćemo sa velikim zadovoljstvom objavljivati popis osoba i poduzeća koji su „Hepatosu“ ukazali povjerenje i ponudili svoju pomoć na način na koji su najbolje mogli. Netko nam je financijski pomogao, netko je pomogao u uređivanju prostora, netko je pomogao u stručnom usavršavanju djelatnika, netko je poklonio dragocjene trenutke svog slobodnog vremena, netko toplu ljudsku riječ.

SVIMA VAM OD SRCA HVALA! BEZ VAS BI RAD NAŠEG DRUŠTVA BIO NEODRŽIV!

pogledaj više