Naslovnica O hepatitisu Hepatitis D
Hepatitis D Ispis
O hepatitisu
Ponedjeljak, 08 SEPTEMBER 2008 12:24
Dorada u tijeku.

Općenito

Infekcija HDV-om je rasprostranjena diljem svijeta, ali postoje dva epidemiološka oblika. U mediteranskim zemljama (sjeverna Afrika, južna Europa, Srednji istok) HDV infekcija je endemska među onima koji imaju hepatitis B, a bolest se prenosi uglavnom neperkutanim putem, osobito bliskim osobnim kontaktom. U neendemskim područjima, kao što su SAD i sjeverna Europa, HDV infekcija je ograničena na osobe koje su često u doticaju s krvi i krvnim pripravcima, prvenstveno narkomani i hemofiličari. HDV infekciju u populaciju mogu unijeti narkomani ili migracije osoba iz endemskih u neendemska područja, zato oblici migracije populacije i ljudsko ponašanje koje olakšava perkutani kontakt igraju bitnu ulogu pri uvođenju i širenju HDV infekcije. Katkad se migracijska epidemiologija hepatitisa D očitava u burnim epidemijama teškog hepatitisa, kao što je to bilo u udaljenim južnoameričkim selima kao i u gradskim središtima SAD. Konačno, takva izbijanja hepatitisa D-bilo koinfekcije s akutnim hepatitisom B, ili superinfekcije u onih već inficiranih HBV-mogu "izbrisati" razliku između endemskih i neendemskih područja.

Talijanski gastroenterolog Mario Rizzetto i molekularni virolog John Gerin s Georgetwon University otkrili su rijetki delta ili hepatitis D virus. Njegovo preživljavanje ovisi o virusu hepatitisa B, a u kombinaciji sa njim izaziva vrlo ozbiljni oblik bolesti. Zato se infekcije tim virusom događaju kod osoba već ima hepatitis B, i pogoršava ga. Najviše je zaraženih među  narkomanima na igli i oboljelima od hemofilije. Cjepivo protiv HVB je korisno i protiv ovog virusa

Infekcija

Infekcija hepatitisom D može se spriječiti cijepljenjem osjetljivih osoba cjepivom protiv hepatitisa B. Ne postoji nijedan preparat za imunoprofilaksu HDV superinfekcije u HBsAg nosilaca; za njih se preporučuje izbjegavanje perkutanih ekspozicija i ograničenje intimnih kontakata s osobama koje imaju HDV infekciju.

Akutni D hepatitis

Premda akutni hepatitis D infekcija ne povećava vjerojatnost kroničnosti istodobnog akutnog hepatitisa B, hepatitis D može doprinijeti težini kroničnog hepatitisa B. Superinfekcija hepatitisom D može izmijeniti asimptomatski ili blagi kronični hepatitis B u teški, progresivni kronični aktivni hepatitis i cirozu; ona također može ubrzati tijek kroničnog aktivnog hepatitisa B. Neke HDV superinfekcije u bolesnika s kroničnim hepatitisom B dovode do fulminantnog hepatitisa. Premda su HDV i HBV infekcije povezane s teškom bolesti jetre, u nekih bolesnika utvrđeni su blagi hepatitis pa čak i asimptomatsko nosilaštvo. Nakon akutnog hepatitisa C dobivenog transfuzijom, ne manje od 50% bolesnika imaju patološke biokemijske jetrene testove dulje od godinu dana. U većine takvih bolesnika, histološki nalaz jetre može se povezati s kroničnim aktivnim hepatitisom. Premda mnogi od tih bolesnika nemaju simptome i nemaju progresivan tijek, na kraju, ciroza se razvija u ne manje od 20% onih s kroničnim posttransfuzijskim hepatitisom C unutar 10 godina od pojave akutne bolesti. Vjerojatnost nastanka kroničnog hepatitisa također je približno 50% nakon sporadičnog hepatitisa C, koji se javlja bez utvrdive perkutane inokulacije krvnim pripravcima ili kontaminiranim iglama. Nasuprot tome, ni HAV ni HEV ne uzrokuju kroničnu bolest jetre.

Kronični hepatitis D (delta hepatitis)

Kronični hepatitis D može nastati nakon akutne koinfekcije s HBV, ali po stopi koja nije viša od one za kronični hepatitis B. To znači da premda HDV koinfekcija može pojačati težinu akutnog hepatitisa B, HDV ne povećava vjerojatnost progresije prema kroničnom hepatitisu B. Međutim, kada se HDV superinfekcija pojavi u osobe koja je već kronično inficirana s HBV, tada je dugotrajna HDV infekcija pravilo a posljedica koja se može očekivati je pogoršanje jetrene bolesti. Osim po težini, kronični hepatitis B plus D ima slične kliničke i laboratorijske osobitosti onima koji se vide kod hepatitisa B samog. U pravilu nastaje kronični aktivni hepatitis, sa ili bez ciroze, dok je kronični perzistetntni hepatitis izuzetak. Jasna serološka osobitost kroničnog hepatitisa D je prisustvo antitijela u cirkulaciji usmjerenih na mikrosome jetre i bubrega (anti-LKM); međutim, anti-LKM koja se nalaze u hepatitisu D označavaju se kao anti-LKM3 i ona su različita od anti-LKMl koja se nalaze u bolesnika s autoimunim kroničnim aktivnim hepatitisom i u podskupini bolesnika s kroničnim hepatitisom C.

Liječenje

Liječenje hepatitisa D nije dobro definirano. Glukokortikoidi nisu djelotvorni te se ne upotrebljavaju. Preliminarna eksperimentalna ispitivanja s interferonom alfa ukazuju da takva terapija s uobičajenim dozama i trajanjem snizuje razine HDV RNK i aktivnost aminotransferaza samo prolazno tijekom tretmana, ali nema utjecaj na prirodni tijek bolesti. Zadnja ispitivanja ukazuju da visoke doze interferona alfa (9 milijuna jedinica) tri puta tjedno kroz 12 mjeseci mogu dovesti do jasnog gubitka HDV replikacije i kliničkog poboljšanja u više od 50% bolesnika. Antivirusna terapija kroničnog hepatitisa D ostaje predmet eksperimentalnih ispitivanja. U bolesnika sa završnim stadijem bolesti jetre kao posljedicom kroničnog hepatitisa D, djelotvorna je transplantacija jetre. Ako se hepatitis D ponovno pojavi u novoj jetri, bez ekspresije virusa B (serološki profil koji je neuobičajen u imunokompetentnih osoba, ali čest u transplantiranih bolesnika) oštećenje jetre je ograničeno. Zapravo je ishod transplantacije kod kroničnog hepatitisa D bolji od onoga kod kroničnog hepatitisa B.
 

Google translate:

Copyright © 2006 - 2017 "Hepatos" - Pravne napomene
Doverska 29, 21000 Split, Hrvatska Tel/Fax: (021) 45 99 88 E-mail: hepatos@hepatos.hr I admin@hepatos.hr